Makedonska kuhinja ili "makedonska kujna" fuzija je grčkih, srpskih, albanskih i turskih utjecaja, a od svake je uzela ono najbolje. Sekundarno su na makedonsku kuhinju djelovale mediteranska i mađarska kuhinja.

Karakteristična jela
Crvena, mljevena, slatka i ljuta začinska paprika - je sastojak bez kojeg bi makedonska kuhinja bila nezamisliva. Za užitak u tavče gravče brojni gurmani tvrde da se može porediti onime u tartufima, kamenicama i kavijarom, a za dobar okus je najodgovornija kvaliteta graha. Pod pretpostavkom da je ta odgovarajuća, zagrijte tavicu i pripremite zemljanu posudu jer ga po pripremi u tavi valja i zapeći. Lutenica se konzumira umjesto salate ili kao prilog jelima sa žara, a uz papriku, patlidžane i ljutu papričicu igra poprilično važnu ulogu u makedonskoj kuhinji. Mliječni proizvodi su zbog ispaše, ali i zraka koje životinje udišu, izvrsni. Kiselo mlijeko, jogurt, kačkavalj - specifičan žuti sir iz ovčjeg ili kravljeg mlijeka, samo su neki od tipičnih mliječnih jela. Makedonska pogača se priprema s ovčjim sirom, a prilaže joj se ovčje kiselo mlijeko. Turli je jelo iz janjetine, piletine i svinjetine uz patlidžana, paprike, paradajza i krompira. Tarator može poslužiti kao hladna supa ili tekuća salata, a glavni "krivac" su mu svježi krastavci. Gotovo isto jelo jede se i u Bugarskoj, Turskoj, Iranu i Albaniji. Čomlek je još jedan u nizu makedonskih specijaliteta osebujnog imena, a priprema se od telećeg mesa i originalno kuha u zemljanom loncu. Da ne biste pomislili kako se u Makedoniji ne mogu pojesti riblji specijaliteti, odmah ćemo spomenuti pastrvu, belavicu i jegulju. Sarma je u Makedoniji omotana listom vinove loze. Punjene paprike su karakteristične kao i za neke druge zemlje pod balkansko-orijentalnim kulinarskim utjecajima, kao i musaka. Baklavu Makedonci opremaju neodoljivo, a stvar je kažu u finoj tankoj kori. Dodajte tome i fine nadjeve od oraha, lješnjaka, badema... Zasladiti se možete i halvom ili alvom, orijentalnim jelom od pšeničnog brašna, masti, meda tj. brašna, sezama, meda ili šećera. Još jedan zaštitni znak Makedonije je boza, a u tradicionalni recept ide neprosijano žuto kukuruzno brašno, šećer i kvasac. Turli kafa je nešto što morate probati, a ni ona vam nakon obilatog jela neće pomoći, morat ćete posegnuti za mastikom.

Pregled specijaliteta:
* Kiselo mlijeko, jogurt, kačkavalj, ovčji i kravlji sirevi
* Sarma, musaka
* Tarator, turli, čomlek, pita pastrmalija
* Burek
* Šopska salata
* Tavče gravče
* Škembe čorba
* Ohridska pastrvka
* Popara
* Pastrmajlija
* Bilki
* Lutenica
* Halva, med, baklava
* Vina: T'ga za jug, Traminec
* Rakija: lozovača, slovača
* Mastika
* Pivo: Skopsko, Bitolsko
* Boza
* Kisela voda

Meksiko se nalazi u Sjevernoj Americi, a glavni mu je grad Mexico City. Na sjeveru graniči sa SAD-om, a na jugu s Guatemalom i Belizeom. Većina današnje meksičke kuhinje bazira se na spoju starosjedilačke tradicije (Asteci, Maje...) s kulinarskim trendovima koje su donijeli španjolski kolonijalisti.

Karakteristike kuhinje
Prije nego su osvajači stigli u Meksiko, Asteci i Maje uživali su u svježoj ribi, tropskom voću, kukuruzu, čokoladi, čiliju te umacima od zelenog i crvenog paradajza. Hrana se pripremala na roštilju i pod pekom. Na tržnicama drevnog Meksika prodavale su se papaje, ananas, masline, avokado, kikiriki, grah, papričice, tabasco, vanilija, med, riba i divljač. Dolaskom Španjolaca u Meksiko stižu nove namirnice, životinjske vrste, mediteranski i orijentalni začini. Većina današnje meksičke kuhinje bazira se na spoju starosjedilačke tradicije s kulinarskim trendovima koje su donijeli španjolski kolonijalisti. Meksička se kuhinja danas diferencira po regijama uslijed različite klime, geografskog položaja i etničkih razlika. No, jedno joj je zajedničko. Meksikanci dan započinju obilatim doručkom, nastavljaju kasnim ručkom (comida) i zaključuju večerom (over sena).

Namirnice
Kvalitetni sastojci osnovni su dio svake uspješne kuhinje, pa tako i meksičke. Ključne namirnice meksičke kuhinje jesu:
* kukuruz
* čili, podrijetlom iz područja današnjeg Meksika. Samo u Meksiku postoji oko 100 vrsta čili papričica. Najpopularnije vatrene i aromatične papričice jesu: jalapeño, habanero, guajillo, poblano, serrano, ancho, cascabel, chipotle...
* grah
* paradajz
* voće
* flor de calabaza, tajni sastojak koji se koristi u svemu od supa do umaka
* heutlacoche, mala, tamna, vrlo kremasta i ukusna gljiva.

Meksiko je ljubiteljima hrane jedan od najzanimljivijih dijelova svijeta.

Jela
Meksička kuhinja poznata je po intenzivnim i raznolikim okusima, šarenim dekoracijama i bogatstvu začina. Oslanjajući se na ponudu modernih restorana pomislili bismo da se ona sastoji isključivo od tacosa, quesadilla, enchilada i carnitasa, ali tu su još mnoga različita jela. Primjerice, stoljećima star mole poblano tamni je i gusti umak načinjen od suhog čilija, orašastih plodova, sjemenki, začina, kakaa i drugih namirnica; chimichanga (buritto pržen u duboku ulju); salsa (smjesa paradajza, luka i čilija); tostadas (kukuruzni tortilla čips); guacamole (avokadov umak); tortillas (kukuruzna/pšenična palačinka); buritto (bijela tortilla s mesom, grahom i sirom); atole (gusta vruća kaša od kukuruza); chorizo (začinjena svinjska kobasica s bijelim lukom i crvenim čilijem); fajita (odrezak ili piletina sa žara u tortilli); empanada (punjeno voćno tijesto). Slavna su i meksička pića, npr. meskal i popularna tequilla, koja se proizvodi od agave. Dosta je vrsta piva, a žedni neće ostati ni ljubitelji vina. U Meksiku probajte i margarite, posebno one s Tamarindo y mango, Flor de Jamaica ili Grand Marnierom s limunom. Ističu se i likeri od kafe, kukuruza i palme, punčevi i voćni fermentirani napitci. Sok od agave, svježi voćni sokovi, kakao i kafa dobar su bezalkoholni izbor.

Turska pripada krajnjem jugoistoku Europe i jugozapadu Azije. Površinom od 779 450 km² u području 40. stepena geografske širine prolazi kroz sedam geografskih zona koje se razlikuju klimatskim odlikama, reljefom, florom i faunom.

Karakteristike kuhinje
Osmanlijsko Carstvo davalo je veliku važnost dobroj kuhinji, pa je tako u 17. st. samo dvorska kuhinja zapošljavala 1300 osoba. Sva jela moguće je kategorizirati prema njihovu temeljnom sastojku – žitaricama, mesu, ribi, tijestu, povrću – te na deserte i napitke.

Žitarice
Temeljem turske kuhinje smatra se tijesto od pšeničnog brašna za neizbježni ekmek (bijeli kruh), pide (lepinje), simit (perec sa sezamom), manti (tijesto) i yufka (lisnato tijesto). Yufka je lisnato tijesto od kojeg se pravi sjajni burek, paštete svih veličina punjene sirom, ribom, mesom ili povrćem. Manti su svici od tijesta punjeni mesom. Jedu se uz puno jogurta s bijelim lukom i kašikom topljenog maslaca s paprikom. Uz hljeb i tijesto od velikog je značenja pilav od riže ili bulgur pšenice. Riža se priprema u mnogo varijanti. Poslužuje se hladna ili topla, a ovisno o načinu pripreme služi kao prilog uz meso ili kao glavno jelo.

Meso
Meso se u pravilu koristi u malim količinama. Čak i kod "kebaba" najveći dio čine pide zajedno s prilogom od povrća i jogurtom. Kebab je skupni naziv za brojna jela od mesa, a za Tursku je karakterističan kao i burek. Na zapadu je poznat šiš kebab i doner kebab. Jedinstven okus svih vrsta kebaba potječe od kvalitetnog mesa ovaca i teladi uzgojenih u prirodnim uvjetima. Kofte (ćufte) pripremaju se od mljevenog mesa i ribanog luka, oblikuju u okruglice, valjuške ili duguljaste paštete koje se zatim peku na roštilju ili kuhaju. Omiljeno jelo koje potječe od turskih nomada, kod Europljana poznato kao steak tartar, priprema se od sirovog mljevenog mesa koje se nekoliko sati snažno miješa s bulgurom i začinima. Poslužuje se kao niz malih zalogaja umotanih u list salate. Kao izgara servira se miješano meso s roštilja, a sastoji se od janjećih kotleta, komadića jetara i bubrega, kockica junetine ili govedine na ražnju.

Povrće
Povrće se najčešće priprema tako da se lagano kuha u vlastitom soku zajedno s rajčicom i lukom uz dodatak malo biljnog ulja ili maslaca. Cijeli niz raznog povrća peče se u maslinovu ulju i servira kao prilog uz glavno jelo. Kad je riječ o povrću, patlidžan zauzima vodeće mjesto. Dolma je skupni naziv za punjeno povrće. Uglavnom se pripremaju dvije vrste dolmi. Dolme punjene rižom pripremaju se s maslinovim uljem i jedu se hladne, dok su dolme punjene mesom glavno jelo i jedu se uglavnom s jogurtom. Sve vrste povrća koje se mogu puniti ili ih se može zavijati u listove mogu se koristiti za pripremu dolmi. Paprika punjena rižom smatra se kraljicom svih dolmi. Meze su hladna predjela kojima se otvara izdašan obrok, a uglavnom se uživaju uz raki. Poslužuje se lubenica, kremasti ovčji sir, povrće svih vrsta, pečeno ili kuhano u umaku od rajčica, rakovice, hobotnica, turski kavijar, salata od patlidžana, male paštete.

Plodovi mora
Turska, zemlja okružena četirima morima, raj je za plodove mora, a stanovništvo s obale majstorski ih priprema. Najbolja se riba jede zimi, kad mnoge vrste iz Crnog mora sele u toplije vode i u tom razdoblju dosežu idealnu lovnu veličinu. U to se doba nedostatak ljetnog povrća nadoknađuje obiljem ribe. Najpoznatija je i najomiljenija turska riba crnomorska srdela hamsi. Okus ribe se kod pripreme obogaćuje sezonskim povrćem i salatama. Roka - aromatična rukola i tere (vrsta loćike) pokapane limunovim sokom nezaobilazan su dodatak svim vrstama ribe.

Slastice
Turska kuhinja prava je riznica finih slastica, od kojih su najpoznatije lokum i baklava. Muhallebi također spadaju u omiljene turske deserte. To su različiti pudinzi od kukuruznog škroba, riže ili rižina brašna aromatizirani između ostalog limunom, narančom ili ružinom vodicom. Halva se sastoji od pšeničnog brašna ili briza i zrna pinije koji se s maslacem pirjaju u tavi, zatim se umiješaju šećer i mlijeko ili voda te sve kratko prokuha dok se sastojci ne prožmu. Pripremanje halve pridonosi svojevrsnom osjećaju zajedništva. Goste se poziva na čavrljanje uz halvu da bi se uljepšale zimske večeri. Među deserte koji se pripremaju od tijesta spadaju peciva, komadići dizanog tijesta prženi u masnoći i deserti saturirani u tavi. Ti se deserti ubrajaju u porodicu baklava. Listovi tijesta tanki poput najfinijeg papira premazuju se maslacem i preklapaju, slažu ili savijaju, pune i posipaju mljevenim pistacijama i orasima te peku, a najčešće se poslužuju preliveni sirupom i/ili uz vrhnje. Usprkos svemu, daleko najomiljeniji desert je svježe voće, kojeg u Turskoj, zemlji sa 300 sunčanih dana u godini, ima u izobilju (obično su dvije ili čak tri berbe godišnje).

Pića
Turska kafa može razočarati neupućene. Ona nije jaka, nego gusta pa se pije u malenim gutljajima. Kafa nije piće koje obožavaju, ona je samo izgovor za druženje. Najdraže sredstvo koje pomaže organizmu "živnuti" jest čaj. Ispijanje čaja važan je sastavni dio života i radnog dana turskog stanovništva. Tradicionalni crni čaj dobro je poznato piće kojim Turci izražavaju dobrodošlicu brojnim turistima. Najznačajnije bezalkoholno piće koje pruža najučinkovitije osvježenje, posebno za vrućih ljetnih dana, jest ayran. Ayran je blago posoljeni i hladnom vodom razrijeđeni jogurt. Poznat je kao vrlo zdravo piće, a posebno je koristan u održavanju krvnog pritiska. U jesen i zimiu pije se boza, gusti, hladni, slatkasti napitak od prokuhanog prosa začinjen s malo cimeta i đumbira. Unatoč islamskoj zabrani vina i svih namirnica koje sadrže alkohol, Turska ima bogatu tradiciju uživanja u alkoholnim pićima. Uživanje alkoholnih pića u krugu obitelji ili s prijateljima u restoranima dijelom je posebnih prigoda. Najpopularnije alkoholno piće, kako za lokalno stanovništvo tako i za turiste, je raki. Raki je tursko nacionalno piće omiljeno širom zemlje. Sadrži čak 42% alkohola, aromatizirano je anisom, a pije se razrijeđeno s vodom, zbog čega providna tekućina postane mliječno bijela te je otuda nazvano "lavlje mlijeko".

Začini
Suprotno mišljenju koje prevladava na Zapadu, začini i začinsko bilje koriste se vrlo štedljivo i izbirljivo. Od jela se očekuje da do izražaja dođe aroma glavnog sastojka koju ne smiju prekriti umak ili začini. Kod pripreme tikvica koristi se kopar ili vršci metvice, kod pripreme patlidžana peršin, nekoliko češnjeva češnjaka uzima se kod pripreme hladnih jela od povrća, kim se posipa po juhi od crvene leće ili dodaje u mljeveno meso za kufte (ćufte). Limun i jogurt upotpunjuju jela od mesa, ali i od povrća kako bi se zaokružio okus maslinova ulja ili mesa. Za većinu deserata ne koristi se nikakav začin tako da prirodna aroma dolazi do punog izražaja.

Obroci
Jelo se u Turskoj shvata vrlo ozbiljno. Nezamislivo je jesti u samoći ili usput. Običaj je da se svaki dan jedu tri obroka, sjedeći. Jelovnik se sastoji od tri ili više jela koja se jedu u slijedu, jedno iza drugog. Pritom su bliži rođaci, dobri prijatelji ili komšije koji spontano dođu uvijek dobrodošli. Važno je znati da motu: "Nije važno što je, glavno da se može jesti!" nema mjesta u turskoj kući.

Prednosti japanskog stila ishrane
Zahvaljujući zdravom stilu života i ishrane Japanci žive duže od ostalih naroda. I ne samo da je očekivan život 86 godina za žene i 79 za muškarce (uporedbe radi u Americi žene žive 80 a muškarci 75 godina) već prosječan Japanac 75 godina živi u dobrom zdravlju prema kriterujumima WHO. Japanci, među razvijenim zemljama imaju najnižu proprociju gojaznih, oko 3% (11% Francuza i 32% Amerikanaca je gojazno). A da nije sve u genima govori i to da se Japanci, takođe, brzo ugoje kada počnu da se hrane na zapadni način.

Jedite očima
Magija japanskog stila ishrane sastoji se u ravnoteži percepcije hrane i ukusnoj niskokaloričnoj hrani koja je poslužena u znalački kontrolisanoj količini u malim posudama i tanjirima što sve vodi ka zdravoj balansiranoj ishrani. Ovakav stil ishrane, koji uključuje uživanje u ljepoti obroka vodi ka tome da se sporije jede i uživa u svakom zalogaju, a kao posljedicu manje pojedene hrane jer se mozgu daje vrijeme da shvati kada mu je dovoljno hrane. Prosječan Japanac jede za četvrtinu manje kalorija od prosječnog Amerikanca i to ima za posljedicu njihov dug život. Dokazano je da 8% manje kalorija u ishrani sa umjereno povećanom fizičkom aktivnošću dovodi do značajnog produžetka života, a takođe i do smanjivanja rizika da se oboli od dijabetesa. Smanjivanje kalorijskog unosa ne treba da bude traumatizujuće. Tajna je u tome da se visokokalorična hrana (ona koja sadrži više kalorija po gramu namirnica) kao što je to čokolada, čips, masni biskviti, zamijeni niskokaloričnom kao što je to voće, povrće, supe od povrća (ove supe dio su svakodnevne ishrane Japanaca).

Značaj malih porcija
U Japanu, hrana se služi u odvojenim malim činijama i tanjirićima umesto u jednom velikom poslužavniku. Obrok se sastoji u tome da se proba malo od svačega. Serviranje malih porcija jedna je od najvažnijih tajni zdrave ishrane i redukcije tjelesne težine. Istraživanja su pokazala da kad se serviraju veće porcije one bivaju i pojedene, bez obzira da li smo planirali da ih pojedemo i da li smo zaista gladni. Ljudi pojedu i do 45% više hrane kada je poslužena u većoj količini. A sedam od deset upitanih osoba kažu da količina hrane koju sipaju u tanjir zavisi od veličine tanjira. Sve što je navedeno ima i dobre i loše strane. Loše je to što jedemo bez razmišljanja a dobro što se količina hrane koju pojedemo može smanjiti. Pokušajte da zamijenite tanjire koje obično koristite za ishranu desertnim. Jest ćete manje a da to nećete ni primetiti jer će vaš tanjir izgledati puniji sa manje hrane. Ili pokušajte da hranu servirati u činijcama. Osim toga, ne mora se smaniti količina sve hrane veće samo one koja je bogata mastima i kalorijama.

Otkrijte rižu
Ishrana Japanaca podrazumijeva velike količine riže. Male činije riže služe se uz svaki obrok, uključujući doručak. Bez masnoća, bogat složenim ugljenim hidratima, riža zasićuje sa manje kalorija ostavljajući u stomaku manje prostora za hranu koja deblja. Japanci rižu jedu kuhanu i bez masnoća.

Uživajte u povrću
Japanci su narod koji obožava povrće. Kada pitate japansku domaćicu koji joj je omiljeni obrok koji služi porodici, većina će odgovoriti da je to miješano povrće ukrčakano u začinjenoj supi. Crvena babura, grašak, tikvice, plavi patlidžan, crni luk, paradajz, zelena paprika, mrkva, špinat, mladice bambusa, cvekla, slatki krompir, korijen lotosa, repa, daikon (velika bijela rotkva), burdok (japansko korjenasto povrće bogato dijetnim vlaknima), šitaka pečurke ali i morsko povrće kao što je kombu, nori i vakame dio su uobičajene japanske ishrane. Za svaki obrok služi se 4-5 različitih jela od povrća i niko ne smatra čudnim činjenicu da se supa od povrća ponekad posluži za doručak. Povrće se služi kuhano u začinjenoj supi, pečeno u maloj količini ulja od kanole ili kuhano na pari. Sve metode pripremanja povrća u Japanu omogućavaju maksimalno čuvanje korisnih sastojaka.

Glavni ’’štos’’
Riba, posebno masna riba (Japanci posebno vole losos, svježu tunu, skušu, sardelu i haringu), bogati su omega 3 masnim kiselinama za koje se zna da štite srce i krvotok i doprinose poboljšanju raspoloženja. Japanci čine oko 2% svjetske populacije a pojedu oko 10% svjetskog ulova ribe. To što Japanci jedu više ribe ima posljedicu da jedu manje crvenog mesa koje sadrži zasićene masne kiseline koje doprinose razvoju ateroskleroze i pojavi srčanih oboljenja i dovodi do gojaznosti, kada se uzima u većoj količini.

Soja
Kada se konzumiraju umjereno, soja produkti kao što je tofu sir i drugi, dobra su alternativa mesu kao izvor proteina jer imaju malo ili nimalo masti. Japanski obrok obično sadrži više od jednog jela od soje napr. miso supa ili komadići tofu sira.

Ukusni deserti
Tipičan japanski desert je sezonsko voće, oljušteno, isjeckano i ukusno aranžirano u lijepom tanjiriću. Japanci vole i zapadnjačke deserte kao što je sladoled ili kolači ali ih obično nude u manjim porcijama i sa prefinjenijim okusima. Šolja japanskog zelenog čaja savršen je kraj svakog japanskog obroka.

Zdrave opcije
Potrebno je samo malo promjena pa da se i japanski stil ishrane učini još zdravijim. To je korištenje smeđe riže umjesto bijele. Tradicionalna japanska kuhinja koristi smeđu rižu koja je integralna žitarica bogata dijetnim vlaknima i korisnim ugljenim hidratima. Druga stvar je redukcija soli koju Japanci obilno koriste u ishrani zbog velike količine soja sosa koji koriste i usoljene hrane. Kad god je moguće birajte sosove sa smanjenom količinom soli ili smanjite količinu koju koristite.

Kina se nalazi na istoku Azije, na zapadnoj obali Tihog oceana. Graniči s Korejom, Mongolijom, Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžihistanom, Afganistanom, Pakistanom, Indijom, Nepalom, Butanom, Laosom i Vijetnamom. Prema kineskom vjerovanju, uzimanje hladnih pića za vrijeme jela se ne preporučuje iz zdravstvenih razloga.

Izuzetna raznolikost kineske kuhinje stvorena je kroz dugu i uzbudljivu historiju. Sa svakom novom dinastijom rađani su i novi recepti, uvođene nove namirnice i začini, otkrivane originalne tehnike, no svoj je vrhunac umijeće pripremanja hrane dostiglo za vladavine dinastije Qing (1644. - 1911.). U tom je razdoblju (1714. za rođendan tadašnjeg cara) osmišljen i Man Han Quan Xi - nevjerojatno raskošan banket koji se sastojao od 108 vrsta jela (fuzija mandžurijske i han-kineske kuhinje), pri kojem se prejedalo 3 puna dana. Man Han je prerastao u tradiciju, a ukinut je tek nakon osnutka Narodne Republike Kine, 1911. godine.

Karakteristike kuhinje
Kineska kuhinja mnogo toga dijeli s kulinarskim nasljeđem ostalih dijelova Istočne Azije, posebno japanskom, singapurskom i vijetnamskom kuhinjom. Originalno, jela se na sto donose u tanjirima koji se slažu po sredini stola, a okupljeni oko stola slobodno štapićima uzimaju iz zajedničkih posuda. Geografske i kulturološke razlike podijelile su kinesku kuhinju u glavnih "8 kuhinja" (prema mjestu nastanka) "4 okusa" (slano, slatko, kiselo i ljuto), no postoje i podjele prema regijama (sjeverozapadna kuhinja, mandarinska, jiang-huai, sjeveroistočna, kantonska, chiuchow, hakka, hunan, šangajska, sečuanska, fidžijska, yunnan i hainan; hongkonška, macanska, tajvanska i nanyang).

Najpoznatije su sečuanska (jača, intenzivno začinjena hrana, puno riže, bambusa, fermentirane soje, citrusa i gljiva, čilija, češnjaka i đumbira pripremljenih prženjem, pirjanjem i kiseljenjem) i kantonska (sofisticirana, lagana i osvježavajuća kuhinja s obiljem svježe ribe, voća i povrća pripremljenog pečenjem, prženjem, kuhanjem, parenjem ili kao stir-fry). Hladnim sjevernim dijelovima koji zadiru u Mongoliju od ribe je pristupačnija janjetina i ovčetina, a od riže – pšenica, zob i tjestenina. Predio Hunana s ekstremno hladnim zimama poznat je po vrlo začinjenoj, ali ukusnoj hrani.

Privlačno posluživanje
Klasično kinesko jelo slaže se od dva glavna dijela u kojima glavnu ulogu imaju ugljikohidrati (riža, rezanci ili mantou, pareni kruščići), a sporednu riba, povrće ili meso, koji se javljaju tek u ulozi priloga. Riža je, svakako, gotovo neizbježna, no može se dogoditi da je tokom, primjerice, formalne večere vidite eventualno na kraju, a možda i uopće ne. Kruta jela jedu se štapićima: namirnice se prije obrade sjeckaju na komadiće i potrebno je tek malo vježbe za ovladavanje ovim priborom. Riba se obično kuha ili ispeče cijela, tako se i poslužuje, a jede se također štapićima. Supe se jedu širokim i plitkim, najčešće keramičkim kašikama. Tradicionalno se upotreba noževa i vilijuški za stolom smatrala barbarskom jer su doživljavani kao oružje. Jela dobivena kuhanjem u vodi, kuhanjem na pari, prženjem, pečenjem ili pohovanjem poslužuju se u zasebnim posudicama, što može biti posebno atraktivno. Originalno, jela se na sto donose u tanjirima koji se slažu po sredini stola, a okupljeni oko stola slobodno štapićima uzimaju iz zajedničkih posuda. Ovakav, prilično nehigijenski pristup savremene kineske porodice ipak mijenjaju za zapadnjački način posluživanja, pa u zajedničke posude prilože i pribor za stavljanje u tanjir. Jedino će zdjelice s rižom na sto stići zasebno, za svakog gosta po jedna. U ulozi domaćina, Kinezi će vam u znak gostoprimstva poslužiti neka od jela vlastitim štapićima, što doista može djelovati neobično. Slatki deserti na kraju obroka također ne spadaju u uobičajen kineski jelovnik. Vjerojatnije je da će se slatko jelo (kao, na primjer, pečeno voće sa sirupom) naći usred obroka, zajedno s ostalim prilozima, no ta se praksa mijenja u zapadnjačkim restoranima, gdje voće ili pohovani sladoled dolaze na kraju. Prema kineskom vjerovanju, uzimanje hladnih pića za vrijeme jela se ne preporučuje iz zdravstvenih razloga, stoga će vam radije ponuditi vrući čaj ili vruću vodu. Cha, tj. čaj, u Kini se pije od pamtivijeka. Njime se oduvijek i liječilo, ali je svojedobno služio i kao sredstvo plaćanja. Zeleni, crveni i crni, kao i hiljade vrsta između njih, piju se za sve prigode, a najpoznatiji na europskim stolovima su crni oolong, zeleni Dragon Well i crveni keemun.

Kuharske metode
Vladanje kuharskim metodama odlučujuće je za konačni uspjeh jela. Vještina ovladavanja temperaturom presudna je za postizanje vrhunskih rezultata. Iako se koristi i kuhanje, parenje, pečenje, pirjanje, prženje, tipično kineska metoda je stir-fry, to jest, brzo prženje sitno narezanih namirnica na zagrijanom ulju u woku.

Harmonija yina i yanga
Od savršeno pripremljenog jela očekuje se da zadovolji puno više no samo osjetilo okusa: boje trebaju biti ugodne oku, komadići nasjeckani na jednake dijelove, a cijela kompozicija primamljivog mirisa. Okusi i teksture trebale bi se tokom obroka dinamično izmjenjivati: hrskavo i nježno, suho i sočno, blago i začinjeno...

Simbolika
Kaže se da "nebo voli ljude koji dobro jedu". Kuhinju ponekad uspoređuju i s francuskom, ponajviše zbog filozofije: malo, ali dobro. U kineskoj kulturi, hrana ne znači samo utaživanje gladi, već je i sredstvo za postizanje zdravlja te umjetnost puna simbolike, što je posebno uočljivo za vrijeme održavanja festivala ili, primjerice, proslave Nove godine. Tada će poslužiti cijelu ribu i crne alge koje predstavljaju bogatstvo, zgusnuti grah koji donosi veselje, piletinu za dobar brak, jaja za plodnost, i tako dalje.

Da ne uvrijedite domaćina
Uputstva za pristojno ponašanje za kineskim stolom:
* nemojte zabosti štapiće uspravno u posudicu s rižom – to se radi samo na pogrebu
* nos čajnika okrenite tako da ni na koga ne pokazuje
* lupkate li štapićima o tanjir ili zdjelicu, uvrijedit ćete domaćina.

Italija se nalazi na jugu Europe (Apeninski poluotok)
Površina: 301.270 km2
Broj stanovnika: 57.200.000
Zbog njene dužine od 1 200 km, od Alpi do “vrha čizmice”, postoje velike razlike unutar zemlje. Ujedno zemlja ima i dva otoka, Siciliju i Sardiniju. Geografske promjene od sjevera prema jugu rezultirale su obiljem različite hrane, ali je historijski utjecaj odigrao važnu ulogu.

Karakteristike kuhinje
Talijanska trpeza uvijek je bogata različitom hranom, ali ono što uvijek ostaje prisutno jest regionalna posebnost, visoka kvaliteta proizvoda i osjećaj za tradiciju. Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno kao gozba za sva osjetila u društvu porodice ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu. Bogati Rimljani jeli su egzotične ptice poput ždralova, papiga, flaminga te paunova.

Obrok
Kad god je moguće, obroci se jedu in campagnia (u društvu). Riječ campania potječe od dviju talijanskih riječi con (sa) i pane (hljeb), podrazumijevajući lomljenje hljeba s prijateljima. Obrok u društvu mnogo je više od lomljenja hljeba. Na početku je obroka antipasto (predjelo), koje se obično sastoji od pet jela, zatim slijedi prvo jelo (primo) s izborom raznih vrsta jela od tjestenine ili riže; nakon toga naravno secondo koje se obično sastoji od mesa ili ribe uz prilog od povrća (cotorno); zatim dolazi sir (formaggio) i na kraju desert (dolce) i kafa (espresso).

Predjela
Predjelo se može sastojati samo od pršuta ili maslina s hljebom ili od petnaestak primamljivih zalogajčića čiji sastojci variraju od regije do regije.
*Mesne prerađevine poput slasne mortadele, svjetski poznatog parmskog pršuta te raznih salama nezaobilazan su dio predjela, a mogu se poslužiti samostalno ili uz svježe voće.
*Riba i morski plodovi posebno su popularni kao predjela u područjima uz more. U salatama od plodova mora najčešće se koristi hobotnica, jakobova kapica, kao i druge vrste školjki.
*Sir i jaja koriste se u salatama i dipovima, ali i kao sastojak namaza i tjestenina.
*Povrće se može poslužiti sirovo (u salatama) ili kuhano i začinjeno maslinovim uljem i svježim začinskim biljem. Nekoliko predjela može predstavljati samostalan obrok koji se može upotpuniti hrskavim hljebom ili palentom. Nastavlja se sa svježim voćem i mirisnim sirom te na talijanski način zaokružuje jakom kafom, espressom.

Kafa
U Italiji se espresso pije za doručak i tokom cijelog dana. Dobar espresso mora se piti vruć iz zagrijane šoljice i obično s puno šećera. Svijetlosmeđa pjena znak je da je aparat za kafu podešen na optimalnu temperaturu i pritisak.

Paradajz
Tek 1750. g. kada su ljudi otkrili božanstveni okus pomo d’oro, zlatne jabuke, ustanovili su da se izvrsno uklapa u kulinarsku tradiciju okolice Vezuva. Paradajz je omiljeno povrće Talijana, jedu je gotovo svaki dan, bez obzira na godišnje doba. Ona može biti sastavni dio umaka za tjesteninu, jedan od sastojaka salate, punjena ili pečena – talijanski kuhari uvijek smisle nešto novo.

Pizza
Pizza vuče korijene još iz razdoblja starih Rimljana. Oni su pripremali hljeb koji je bio poput lepinje i nazivali su ga picea. Popularna pizza Margarita bila je napravljana u čast kraljice Margarite, žene Umberta I. Savojskog 1889. Nadjev se sastojao od zelenog bosiljka, crvenog paradajza i bijele mozzarelle, nacionalnih boja Italije. No, najveću popularnost postiže u 19 st. kada su je talijanski emigranti predstavili američkoj javnosti. Šezdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Europi, dok je u Italiji još uvijek nepoznanica (osim u području oko Napulja). Tek osamdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Italiji.

Tjestenina
Svaka regija u Italiji ima svoju priču o tjestenini. Stanovnici Ligurnije pretpostavljaju da su đenovski trgovci nabavili recept od nomadskih plemena. U Veneciji vjeruju da je Marko Polo donio prvu tjesteninu iz Kine. U Rimu tvrde da su već i drevni imperatori i senatori jeli tjesteninu. Sicilijanci se drže priče da su tjesteninu donijeli stari Grci ili Arapi. No, kako bilo da bilo, danas se tjestenina javlja u više od 300 oblika i jedno je od omiljenih jela. Osnovna podjela tjestenine je na pasta secca (suha tjestenina koja se priprema od brašna durum pšenice i vode) te pasta fresca ili pasta fatta in casa (tjestenina pripremljena kod kuće od pšeničnog brašna, jaja te malo vode).

Aceto balsamico
Siroppo aceto bio je poznat još u srednjem vijeku. To je bio sirup koji je fermentirao u ocat te se prodavao u apotekama. Izvorni aceto balsamico tradizionale ima bogat okus i harmoniju slatkoće, kiselosti, baršunastu mekoću i pikantnost. Samo nekoliko kapi daje ribi, salati, mesu i siru božanstven okus. Bijelo ili crno vino osnova je svakog octa.

Parmezan
Parmezan je sir koji se proizvodi iz obranog kravljeg mlijeka (32% mliječne masti) te sirila (renin iz telećeg želuca). Tvrd je, žut, granulaste strukture. Izuzetno je voćnog, čak pikantnog okusa. Poznat je u Parmi još u 13. st. (iako potječe iz Toskane, 11. st.). Od 14. st. upotrebljava se kao posip za tjesteninu. Koristi se kod pripreme juha, tjestenina, povrća. Kako se veličanstven okus parmezana ne bi izgubio, preporučuje se ribanje neposredno prije upotrebe.

Riža
Postoje različite teorije o tome kako je riža stigla u Italiju. Neki vjeruju da su rižu poznavali još stari Rimljani, dok drugi smatraju da su je na Siciliju donijeli Arapi krajem prvog milenija. Uzgoj riže u dolini rijeke Po datira još iz 15. st. Okolno je stanovništvo isprva bilo vrlo skeptično prema kulturi koja se uzgaja u vodi jer se je bojalo da će taj način uzgoja pridonijeti širenju opasne bolesti kao što je kuga. Najčešće uzgajana vrsta riže je Oryza sativa japonica L., čija zrna ostaju čvrsta prilikom kuhanja. Sorte riže pogodne za salate, kuhane ili pečene deserte su Razza 77 ili Ribe. Dugo se kuhaju, a zrno je gotovo prozirno s malo škroba. Sorte poput Arborio, Carnaroli i Vialonem imaju dugo zrno s visokim postotkom škroba te su pogodne za pripremu rižota. Za pripremu juha s rižom najprikladnije vrste su Maratelli i Balilla. One se odlikuju malim zrnom punim škroba, koje se brzo skuha, a pritom se ne raspadne.

Tiramisu
Tiramisu, što u prijevodu znači "ponesi me", uživa status kultne slastice u Italiji. Glavni sastojci su piškote natopljene crnom kafom (u koju se može dodati malo konjaka, amareta ili ruma) te sir mascarpone koji kolaču daje kremastu strukturu.

Što i kako su jeli stari Rimljani
Siromašni slojevi prehranjivali su se uglavnom žitaricama (pulmentum), pšeničnom ili ječmenom kašom (nešto poput palente) obogaćene povrćem, rijetko mesom. Životinje, obično ovce i koze, držane su uglavnom radi mlijeka. Mnoga seoska gospodarstva imala su vlastite voćnjake kako bi mogla voćem opskrbljivati gradove. Jabuke, kruške, grožđe, smokve, naranče, datulje te šljive samo su neke od vrsta voća koje je raslo duž Carstva. Od povrća se uzgajala repa, grah, zelje i mrkva. Krumpir im nije bio poznat, kao ni šećer, nego su hranu sladili medom. Masline su se jele poput voća, ali se većina prešala da bi se dobilo ulje koje se čuvalo u amforama. Da bi hranu sačuvali, ukiseljavali su je ili solili. Rimljani su konzumirali razne vrste vina: slatka, suha te zaslađena medom. Ono je obično bilo jako tako da su ga miješali s vodom u posebnim posudama koje su nazivali cratera. Kuhinja je Rimljanima predstavljala pravi luksuz. Samo iznimno bogati koji su si mogli priuštiti veliku kuću imali su i kuhinju u kojoj su robovi pripremali hranu. Siromašni su bili prisiljeni hraniti se vani ili su nosili namirnice u pekaru gdje su ih pripremali u pećnici. Trgovine sa take-away hranom bile su iznimno popularne i zvale su se thermopolia. Prilikom službenog ručka, postavljala su se tri kauča oko četvrtastog stola, a redoslijed gostiju bio je određen socijalnim statusom. Muškarci su za vrijeme obroka ležali (što po današnjim mjerilima i nije bilo tako praktično), dok su žene mogle sjediti na stolicama. Iako su poznavali ubrus (mappa) i zdjelicu s vodom, običavali su brisati ruke o kosu svojih robinja. Jelovnik se sastojao od triju jela:
* za predjelo (gustatio) obično su se posluživale masline uz koje se pilo vino zaslađeno medom ili razne salate te jaja;
* glavno jelo (primae mensae) sadržavalo je i do sedam vrsta jela od mesa, ribe te peradi;
*desert (secundae mensae) se sastojao od običnog voća, orašastih plodova i kolača od meda. Bogati Rimljani jeli su egzotične ptice poput ždralova, papiga, flaminga te paunova. Tokom raskošnih gozbi, robovi bi koristili paunova pera za hlađenje svojih gospodara te da otjeraju pokoju muhu. Među bogatašima je postojao običaj da ih sluge nose s jedne gozbe na drugu. Često nisu znali ni što jedu jer je hrana bila previše začinjena egzotičnim začinima i medom.

U Srbiji još uvijek se živi i jede polako, uživa u žestokoj, ponekad masnoj hrani, roštilju, izvrsnim domaćim žestokim pićima, desertima u kojima se ne štedi na orasima, jajima i maslacu i svim onim hedonističkim zalogajima nakon kojih nas grize savjest.
Kajmak je jedan od rijetkih autohtonih srpskih specijaliteta, a domaći znalci se zaklinju na onaj iz okolice Čačka.
Kao što ni druge nacionalne kuhinje nisu homogene, tako je i sa Srbijom.  Vojvođanska kuhinja je, primjerice, poprimila obilježja austrougarske kuhinje s puno tijesta, rezanaca, buhtli i knedli, a u Srijemu se pak jede različito nego u Banatu ili Bačkoj.
Na kuhinju Srbije najviše su imali utjecaj srednjeuropska, mađarska, austrijska, ali i istočna, osobito turska i arapska kultura. Današnju Srbiju nisu zaobišli ni drugi strani utjecaji. Tako ćemo u restoranima većih gradova naići na talijanske, grčke i francuske, japanske, kineske i indijske specijalitete, dok je selo očuvalo više-manje autohtonu prehranu. Za tradicionalnom srpskom kuhinjom posegnut ćemo čak u srednji vijek.
Tradicionalno su se u srednjovjekovnoj Srbiji jela dva obroka, a doručak je stigao kasnije pod utjecajem zapada. Do sredine 20. stoljeća jela su se uglavnom variva: supe, čorbe, paprikaši, zelje, gulaši. Pa ne čudi činjenica da je kašika dugo bila jedini pribor za jelo.

Hljeb
Srpska kuhinja je poznata po obilatom korištenju hljeba. U srednjovjekovnoj Srbiji se hljeb pravio od "sumješice" i "suražice", mješavine pšenice, ječma i raži. Hljebu se nekada, zbog njegove učestale upotrebe, pridavala posebna pažnja. Umijesilo bi se tijesto, stavilo na žar lišće zelja, potom bi se tijesto prekrilo listovima i zatrpalo pepelom. Hljeb se izrađivao s hladom i toplom vodom. Hladnom su se mijesili, primjerice, proja i kukuruzni hljeb kako bi se produžila njihova valjanost. Niži slojevi su jeli hljeb od pšenice, dok su oni siromašniji jeli zob, raž i heljdu.

Mliječni proizvodi
Srbi kažu da je kajmak jelo koje se ne može industrijski pripremiti, a da pritom zadrži svoj izgled i aromu.

Gibanice
U tradicionalnom srpskom domaćinstvu počasno mjesto zauzimaju gibanice, a njih čak 17 skupila je Sofija Maksimović u svojoj kuharici iz 1913. godine. Najpoznatije su one od maka, višanja, zelja, špinata, bundeve, rezanaca ili griza, no prava srpska gibanica priprema se od kombinacije sira i kajmaka. Za tradicionalne su se gibanice ručno izrađivale kore i pekle u pećima na drva.

Meso
Mesna kuhinja prevladava u nacionalnoj kuhinji Srbije. Svinjetina je najzastupljenija na srpskom tanjiru, a znalci kažu da se najbolja pečena svinjetina priprema u restoranima između Gornjeg Milanovca i Mrčajevaca. Među srpske mesne specijalitete ubrajamo i kuhane koljenice s hrenom, jaretinu i teletinu u saču, svinjetinu u saču, Karađorđevu šniclu i punjene vješalice. Mljeveno meso stiglo je s Istoka, zajedno sa začinima. Srpska kuhinja obiluje ćevapčićima, ćulbastijima, leskovačkim mućkalicama, ražnjićima i pljeskavicama.
Sušeno meso Srbi vrlo pomno izrađuju. Meso suše na vjetru, hladnom zraku, a tek potom dime. Kobasice, čvarci i ostale svinjske prerađevine zastupljene su u cijeloj Srbiji, a prvo su ih Vojvođani naučili pripremati od Austrijanaca.

Paprika
Paprikaši, ajvar i pinđur su jela koja su se raširila iz južne Srbije. Ajvar se izrađuje od velikih, šiljatih, mesnatih, crvenih paprika, kojima najbolje odgovara upravo tlo juga Srbije.

Med
Med je u srednjovjekovnoj Srbiji igrao značajnu ulogu, najčešće potpuno zamjenjujući šećer. Pčelarstvom su se posebno isticali manastiri. Iako upotreba meda danas gubi na značaju, nije zanemariva. Kao specijalitet od meda posebno se isticala medovina, čija je tradicionalna receptura gotovo isčeznula.

Kolači
Među kolačima srpske kuhinje tron zasluženo pripada baklavama, koje su, kao i tulumbe i većina kolača sa šećernim preljevom, djelić bogatog turskog kulinarskog nasljeđa. Tradicionalni srpski kolači su pite od jabuka i višanja, kolači od griza, salčići, vanilin kiflice, koh i brojne torte, bogate namirnicama poput jaja, maslaca, čokolade i oraha, koje savršeno nadopunjuju osebujnu srpsku kuhinju.
"Slatko" je specifičnost srpske kuhinje, a predstavlja način konzerviranja voća najsličniji zapadnim džemovima. Najfinija su slatka od šumskog voća, šljiva i marelica.

Kafa - ritual ili...?
Turska kafa kakva se pije u Srbiji uveliko se razlikuje od one koju ćete popiti u Turskoj, a odlikuje je jačina arome. Međutim, najvažnije je znati da će domaćin smatrati krajnje nepristojnom gestom odbijete li kafu u prvoj posjeti, čak i kada kafu uopće ne pijete.

Šljivovica
Nije poznato kada se prvi put počela proizvoditi šljivovica, ali je ona u srpskoj prehrani odigrala značajnu ulogu. Ujutro, po buđenju, pila se čašica ljute, prepečene šljivovice (od 40 do 45 promila), a blaža (17 do 18 promila alkohola), čija se receptura danas gotovo izgubila, konzumirala se kao digestiv pri jelu.

Praznici
Blagdanima i praznicima se ni u doba najveće neimaštine na hrani nije štedjelo. Na trpezi se tada nalazi šunka, jaja, slanina, kuhana jaja, "prevreo sir", mladi kajmak i pihtije za uvod. Kada se atmosfera zagrije, stižu razna variva (čorbe), sarme, grah prebranac, podvarak i kruna večeri - pečeno meso, a objed se zaokružuje tradicionalnim srpskim kolačima. Svaki vjerski blagdan ima svoje jelo. Žito i slavski kolači jeli su se za slave, obojana jaja za Uskrs, a česnice za Božić.

Palestinska kuhinja je dosta slična i komšijskim – poput Libanona, Sirije, Jordana, iako ima svoja prepoznatljiva jela i delicije.

Tradiciju te kuhinje prati epitet zdrave hrane, koja je pretežno slatko - kiselog okusa. Kiselost proizilazi iz korištenje jogurta i njegovih nusproizvoda, zatim limuna, nara, nezrelog grožđa te paradajza i tamarinda. Slatkoća dolazi uglavnom iz suhog voća poput grožđica, datula, marelice i smokve.
Postoji dosta varijacija između gradske i seoske hrane, obale i unutrašnjosti, sjevernih i južnih regija. Urbana kuhinja je profinjenija i delikatnija, sa više sastojaka i više je na nju bilo uticaja sa strane. S druge strane, obalna područja uglavnom se oslanjaju više na morske plodove i povrće nego u unutrašnjosti, gdje je janjetina glavna bjelančevina.
Kada se govori o svakodnevnim obrocima, doručak je obično brz i opušten. Na stolu obavezno moraju biti masline, pavlake te zatar (mješavina začina origano + susam) kao i vruć čaj.
Također, jede se i specijalni arapski hljeb markook– izgleda kao somun, samo skroz tanak, nešto poput meksičkih tortilja. Kuhana i pečena jaja, masline crne ili zelene, svjež paradajz i krastavci također obično idu uz doručak.
Za ručak, kao glavno jelo dana, osnovne namirnice uključuju rižu, bamiju, janjenitnu, piletinu, ribu i povrće. Nezaobilazan dodatak je maslinovo ulje i samneh (maslac ili tzv. ghee).
Maslinovo ulje dobro se miješa s kiselim sokovima i doprinosi osnovnom palestinskom okusu, te se dodaje da su česta jela i punjene paprike ili tikvice.
Također, dosta je zastupljena i riba - na žaru ili pržena. Nikada se ne priprema s mliječnim proizvodima, jer se vjeruje da je to nezdravo. Na kraju, večera je najlakši i najjednostavniji obrok. Razni omleti sa svježim sjeckanim travama i začinima, kao i razne salate često su na meniju.

Zanimljivost: Hrana se uvijek priprema u količinama koje dozvoljavaju da neko i nepozvan upadne na obrok. Kafa, čaj, slatko i brojni začini Ručak i druga jela obavezno slijedi ponuda svježeg voća: grožđa, breskvi, šljiva, smokvi, jabuka. Qahwa turkiyeh ili turska kafa služi se tokom dana. Ne smijemo zaboraviti ni slatkiše. Najpoznatije slatko je knafeh od blagog bijelog sira, a u palestinskim kućama pripremaju se i razni pudinzi (kao što je muhallabiyeh - sutlijaš s mlijekom, bademima i pistacijama), baklave te druge poslastice. Začini koji se najviše koriste u palestinskom kuhanju su kumin, kardamom, cimet, muškatni oraščić, piment, crni biber i summac. Timijan, korijander, peršun, ruzmarin s druge strane, su najpopularnije bilje za salate i umake. Ne smijemo zaboraviti ni zatar koji je u stvari mješavina origana i susama, kao i tahin. Tahin je sjemenka okusa vrlo sličnog senfu i veoma je zdrav, posebno za štitnu žlijezdu

Najpoznatija jela
Neka od najpoznatijih palestinskih jela su falafel (vegetarijanska alternativa ćevapima), magluba (riža s piletinom), hummus (služi se i kao namaz i kao umak),
knafeh (desert sa sirom), mansaf (janjetina s jogurtom i rižom – posebno se sprema kada se radi o velikim skupovima ili vjenčanjima), mutabel (izmiksani pečeni patlidžani s tahinom i limunom) i brojni drugi. U Palestini hrana mora lijepo i izgledati, te kod njih važi poslovica: „Hrana se i očima jede!”

Bosna i Hercegovina smještena je na Balkanskom poluotoku, površine 51.129 km² koja na zapadu i sjeveru graniči s Hrvatskom, na istoku sa Srbijom, jugoistoku i jugozapadu s Crnom Gorom, a na jugu s Jadranskim morem. Prijevoj Ivan Sedlo (959 m) koji se nalazi između planina Bitovnje i Bjelašnice povezuje dvije velike geografske cjeline države, naseljeniju šumama i obradivim zemljištem na sjeveru i manju, krševitu Hercegovinu na jugu. Klima je pretežno kontinentalna.

Karakteristike kuhinje
U Bosni i Hercegovini se pripremi hrane, pića i uživanju u njima posvećuju vrlo ozbiljno. Fast food gotovo ne postoji izuzevši ćevabdžinice i "burekdžinice", a i oni bi se mogli tumačiti kao svojevrsna slow food okupljališta. Sva hrana se u Bosni priprema polagano i isto tako u njoj uživa uz obavezno dobro društvo i razgovor. Obroci su obilni, najčešće se sastoje od mesa, povrća i mliječnih prerađevina, a začini se koriste u umjerenim količinama. Jela se uglavnom pirjaju i kuhaju, a deserti, kafa i žestica nezaobilazan su dio rituala objedovanja.

Posebno zadovoljstvo za goste predstavljaju meze sa suhim domaćim mesom, kobasicama, sirom, kajmakom, ukiseljenim povrćem, domaćim hljebom, pogačama i drugim namirnicama.

Tipične namirnice:

• Povrće: kupus, patlidžani, paradajz, tikvice, luk, mahune, poriluk, paprike, krompir, krastavci...
• Mliječni proizvodi: kajmak, kiselo mlijeko, pavlaka i vrhnje...
• Meso: janjetina, teletina/govedina/junetina, ovčetina, svinjetina
• Ribe: pastrve, šaran, som i druge riječne ribe
• Voće: šljive, jabuke, kruške, dunje, razno slatko, džemovi, domaći pekmez od drijenjaka i dr.
  
  Bosanski specijaliteti:

• Predjela: cicvare, popare, hladne plate - meze
• Čorbe: begova, sarajevska, tarhana čorba, višegradska, starigradska, povrtna čorba, bosanski đuveč
• Ćevapi: hadžijski ćevapi, šiš ćevapi, pileći, teleći ćevapi te pljeskavice
• Suhomesnati proizvodi: Dimljeno meso, slanina, kobasice
• Pite - burek, zeljanica, sirnica, kljukuša, maslenica, krompiruša
• Sarma, sarma japrak (s listovima vinove loze ili raštike)
• Sataraš, paprika punjena krompirom, buranija
• Musaka (od tikvica, plavih patlidžana) i kvrguša
• Pogače: bosanska pogača, somun, đevrek, kukuruza
• Baklave, hurmašice, tufahije, lokum, uštipci, krempite i šampite
• Kafa - u bosni se pije "kahva" u pravilu u fildžanu s kockom šećera odnosno rahatlokumom
• Domaća piva: Sarajevsko, Tuzlansko i Nektar
• Žestoka pića: šljivovica, kruškovača, dunjevača i loza, dok je vinarska tradicija karakteristična za hercegovačko područje.

Bosanska kafa odraz je bosanskog gurmanskog mentaliteta. Priprema kafe počinje prženjem i mljevenjem. Tek potom se u blago zagrijanu metalnu posudu ili džezvu stavlja fino samljevena kafa, na koju se dodaje zavrela voda. Džezva se potom stavlja na vruću ploču, promiješa i čeka da se digne do vrha džezve, odnosno napravi finu pjenicu. Kako bi talog (toz) pao na dno, dodaje se i nekoliko kapi hladne vode. Dno džezve mora biti šire, odnosno džezva se treba sužavati prema vrhu. Treba sačekati da se kafa malo slegne i onda nam preostaje još samo kafu ili kako Bosanci kažu kahvu natočiti u fildžan i poslužiti na posebno kovanim poslužavnicima uz lokume s ružom ili orasima i čašom hladne izvorske vode. Naravno, misli se i na onaj "fildžan viška".



Sudeći prema zabilješkama drevnih putopisaca koji su pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti (jelovnici)  su se obično sastojali od 12 do 24 jela. U musafirhanama ( Javne kuhinje- restorani  iz prošlih vremena u kojima su besplatno dobivali hranu siromašni putnici namjernici, najduže 3 dana dok se ne snađu u novoj sredini) u ono vrijeme svojim gostima se nudilo dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

Hljeb/kruh,  pogače, peciva
Nema ljepšeg mirisa u bosanskoj kuhinji od mirisa koji se širi dok se u kuhinji peče hljeb, pogače i različita peciva. Gotovo sve seoske i gradske sredine u BiH imale su svoje vlastite recepture i naprosto su se takmičile u postizanju ljepšeg okusa, ugodnijeg mirisa, mehkoći, izgledu... Ipak, prema onome što nam je ostalo zabilježeno iz prohujalog vremena, izgleda da se travnička čaršija posebno isticala, a travnički pekari, kaže jedan izvor, bili su toliko vješti i maštoviti da su pravili čak četrdesetak vrsta hljeba i peciva. u drugim gradovima izbor je bio znatno manji i kretao se oko brojke 15. Nabrojat ću samo neke: čurek, somun, bosman, kaplama, paklama, česnica, simit, pogače, čahije, lepinje, fodule, pituljice, peksimeti, pereci, đevreci, slani lokumi, kifle, paprnjaci, dvetice, elifi, kovrtanji, zemičke, maslenice, puh-pecivo...

Čimburi
Gotovo da nijedna nacionalna kuhinja u svijetu u svom jelovniku nema toliko različitih vrsta čimbura kao bošnjačka. To, kako je svojevremeno zapisao jedan austrijski putopisac, prevazilazi svaku maštu: čimbur sa mladim lukom, sa crvenim lukom, sa bijelim lukom, sa prasom, sa mljevenim mesom, sa suhim mesom, aščiski čimbur, pekarski čimbur, čimbur od koprive/žare, od špinata, čimbur sa rižom (joširluk), sa zelenom paprikom, tišak-čimbur,  i još desetine različitih čimbura spravljali su se u bošnjačkim domovima. sa čimburom se započinjao svaki obrok, a u mnogim gradskim i seoskim sredinama prethodio je čorbama.

Čorbe
U svakodnevnoj tradicionalnoj ishrani Bosanaca i Hercegovaca, čorbe zauzimaju značajno mjesto. Za razliku od blagih juha/supa, obično se prave jače začinjene, s više masnoće, guste i hranjive, najčešće sa mesom ili sa jačim dodacima, kao što su povrće, tjestenina, jaja i slično. Iako se obavezno jedu uz glavno jelo, prije ili poslije čimbura, čorbe egzistiraju i kao samostalna jela, koja se uzimaju za doručak. tada se, po pravilu, spravljaju nagusto, od komadića mesa, priređene na mnogobrojne načine: s telećim, goveđim, janjećim ili kokošijim iskosanim mesom, te u obliku ćufteta, flekica, izmiješanim s bamijom i povrćem, tjesteninom i rižom i obavezno začinjenim raznim mirođijama i uzavrelim (ucvrkanim) mladim maslom. Nakon dugih akšamluka, u sitnim jutarnjim satima, jedu se kisele čorbe, kojima se po volji dodaje limunov sok ili prirodno sirće. One imaju funkciju da "reguliraju" stomak i, kako kažu akšamlije, da "vrate snagi i osvježe dušu."

Pite i buredžici
U bošnjačkoj kuhinji pite se smatraju prijelaznim jelima i prave se na 1001 način. Pite se smjenjuju s dolmama, ćevapima i sličnim jelima i neizostavne su u svakodnevnoj ishrani. Mogu biti slane, poluslane, kisele i slatke, a italijanski putopisci  i dobronamjernici ih porede sa svojim pizzama. Inače, kako je zabilježio Alija Lakišić, pojam pite u BiH je veoma širok. U nekim krajevima, kao u Gradačcu, pitama nazivaju sve ono što se peče ili samo dopeče u tepsiji, pa tako i rešediju ubrajaju u pite.  Iako su najpoznatije burek-pite, sirnice, zeljanice, tikvenice, krompiruše...pite se prave, takoreći, od svega. čak u nekim krajevima u dolini rijeke Bosne, domaćice prave pitu i od cvijeta bagrema.

Ćevapi
Jelo ćevap (ćevab, čebap) moglo bi se reći, osnova je bošnjačke nacionalne kuhinje kao što su čorbe, čimburi, pite i dolme, i bez njih se ne bi mogao zamisliti nijedan glavni obrok. Spominju se u mnogim ljetopisima (Mula Mustafa Bašeskija pominje ćevap sa vrućom kukuruzom!), hronikama, putopisima domaćih i stranih dobronamjernika, koji su prohujalih stoljeća putovali Bosnom i Hercegovinom.

Šta je zapravo ćevap?
Iako nema preciznije definicije, moglo bi se reći da se radi o jelima od mesa ili, tačnije, radi se o "na komade isječenom kuhanom ili dinstanom mesu sa dosta začina i umaka.

U BiH pravi se i veliki broj slatkih ćevapa. Moglo bi se, zapravo, reći da kulinarskoj mašti tu i nema  kraja. Koristi se gotovo svo voće i najrazličitije kombinacije (šareni ćevap, ćevap sa dunjama, slatki vrat, čantrin slatki ćevap... samo su neki od naziva ovih jela).

Krzatme
Ljudima koji dovoljno ne poznaju bošnjačku tradicionalnu kuhinju, zasigurno je ponekad teško razlikovati ćevap od krzatme. Uostalom, i sama riječ- krzatma, turskog porijekla, označava "ćevap od janjetine ili bravetine dinstan sa graškom", a prema vrsti mesa: janjeće, teleće, ovčije, juneće, pileće...; te vrsti povrća i žitarica, koji se koriste za pripremanje ovog ukusnog jela, u BiH je poznato više od desetak različitih krzatmi.

Dolme i sarme
Dovoljno je reći "dolma" i svako ko poznaje bošnjačku tradicionalnu kuhinju sjetit će se mnogih ukusnih jela u kojima su povrće i mljeveno meso glavni sastojci. Istraživači kuharskih tradicija BiH došli su do zaključka da su dolme u naše krajeve pristigle  sa Orijenta, a među prvima spominju se punjene tikvice, punjeni paradajz, punjeni luk...

Mostarski sahan predstavlja jednu vrstu šarene dolme, s tim što se dodaje japrak i uvalak (mesni kolačić). U tanjir se servira nešto safta iz uvalaka (kolačića; malih mesnih kuglica), nekoliko kolačića sa strane, nekoliko japrak-sarmica, te punjenih malih paprika, paradajz-dolmi i nekoliko sogan-dolmi. Sve se to prelije saftom i zacvrče maslom. servira se sa povlakom (P.S.povlaka se povlači s površine ukiseljenog mlijeka, otuda i pravilnije povlaka, a ne pavlaka jer se ne pavlači) ili kiselim mlijekom.

Pilavi i ćufteta
Tradicionalna bošnjačka kuhinja ne može se ni zamisliti bez pilava, jela od gusto kuhane riže, koje se priprema u stotinu varijanti i koje je neizostavno u svečanim i blagdanskim prilikama. Nekada se "veliki pilav" obavezno pravio poslije uspješnih polaganja esnafskih (zanatskih) ispita, za svadbene večere ili za neka druga porodična slavlja.

Prema Aliji Lakšiću, najstariji pisani dokumenti, koji govore o pilavu u Sarajevu, datiraju još iz daleke 1462. godine i spominju se kao jedno od mnogobrojnih jela koja su se služila u poznatoj musafirhani (restoranu) Isa-bega Ishakovića. Tri stoljeća kasnije, 1770. Bašeskija bilježi da su se za slavlje (teferić-kušanmi) sarajevskih čizmedžija, između mnogih jela, servirale i tri vrste pilava- crveni, žuti i bijeli pilav.

Iako ćufte na perzijskom ne znači ništa drugo do "kolačić od mesa sa saftom", u tradicionalnoj bošnjačkoj kuhinji se razlikuje ćufte od kolačića, ali se razlikuje i ćufte od raznih vrsta ćufteta.

Tave i bamije
Osnovni sastojak ovih jela jeste krompir, ali se u nekim slučajevima dodaje i meso. Za tave se koristi mnogo različitog povrća, bijelog mrsa,  i dosta začina. a da se radi o veoma ukusnim jelima , govori i slijedeća receptura za "klasičnu tavu":

RECEPT:
80 dkg mlađeg mesa (najbolje janjećeg od rebara)
50 dkg mladog krompira
25 dkg zelene paprike
25 dkg svježeg paradajza
15 dkg crvenog luka
10 dkg mrkve
Malo peršunovog lista i lista celera
Nekoliko čehni bijelog luka
1dcl janjeće supe
Janjeća košuljica ili pergament papir
2 dkg masnoće
Aleva paprika i so.

Priprema:
Očistite, operite i izrežite povrće. Ako su glavice crvenog luka sitnije, samo ih ogulite ili prerežite ukoliko su krupnije. Bijeli luk ostavite u čehnama. Povrće stavite u pomašćenu tepsiju, to jest tavu. Operite i izrežite meso na komade, te poredajte ravnomjerno po povrću. Tavu prekrijte janjećom košuljicom ili pergament papirom (može i papirom od fišeka) i pecite u pećnici. Poslije dodajte alevu papriku. Ukoliko meso nije mlado, prethodno ga skuhajte. Tada u tavu dodajte i malo supe.

Bamije
Pripisuju joj mnoge kvalitete. Između ostalog i da je jedan od najubjedljivijih afrodizijaka  što je majka priroda ponudila u svojoj raskošnoj riznici ljekovitog bilja. No, bilo kako bilo, bamija (bamya, turski - biljka) je nezamjenljivo jelo na svečanim gozbama, a njen specifični  okus ne može zamijeniti niti jedna druga biljka što se koristi u tradicionalnoj kuhinji Bošnjaka.  Bamja je povrće juga i na Orijentu se uzgaja više vrsta, a jedna vrsta uspijeva i kod nas.

Musake i pirjani
Arapska riječ musaqqa (skvašen, napojen) najbolje govori o jelima koja se kriju iza ovog imena. Nema sumnje da je u BiH, kao i mnoga druga jela, musaka došla sa Orijenta, ali je ovdje doživjela različite izmjene i dopune, tako da je u pravom smislu dobila kuharske specifičnosti i kvalitete ovog podneblja.

Ako pirjan pomenete u Bosni, lokalni sagovornik će odmah pomisliti na ukusno jelo spravljeno od pirjane (kuhane, dinstane) bijele i crvene džigerice, a ako o njemu započnete razgovor u Hercegovini, lokalni sladokusac će pomisliti na jela od svježeg ili suhog mesa, koja se pirjaju u vreloj masnoći, zajedno s lukom. I jedni i drugi su u paravu, a riječ je perzijskog porijekla "biryan"- označava nešto što se zajedno kuha (meso i povrće) i to je suština naziva.

Tiriti i pečenja
Jedan austrijski putopisac s početka prošlog stoljeća  je rekao:"Niko ne zna koliko  sevdalinki u Bosni ima, ali ih svi znaju pjevati!" Tako je i sa bošnjačkim jemecima (jelovnik). Niko ne zna koliko ih ima, ali ih u BiH svi znaju spravljati. Zahvaljujući tome bošnjačka kuhinja se i održala do danas.
Neki nazivi jela tirita i pečenja: masni tirit, ičija, kuhana plećka, nadolmljeni tukac, kokoš na bunguru, Fatimin but, Kadun- butići, mostarska dolma, koljenica lešo, travničko punjeno janje, jelandži piletina, janjetina pod sačem, pileće pečenje ispod sača, lešo meso s prilogom, pile u pogači, vezirske mahmudije, bosanski lonac, teleći mišići u mirođijama,  janjeća janija, papazjanija, podveleško janje...

Slatka jela
Dovoljno je nabrojati neka:  baklava sa orasima, kajmak baklava, džunlar-baklava, baklava sa bademima, sarajevska sevdidžan-baklava, stambo-baklava, đul-pita od badema, kadaif, ružice, Đuline ružice, krajiški pupak, tulumbe,  torta sultanija, hurmašice, tufahije, halva, srneća leđa, đunlari, gurabije, tropska bomba, varenac s narom, kolač s limunom, kocke od kokosa, palačinke s jabikama...