Kako bi zaštitila pravu izvornu napolitansku pizzu Italija je odredila stroge smjernice za njenu pripremu. Smjernice obuhvataju sve - od velicine i sastojaka do vrste pećnice, a restorani koji se budu držali zadatih pravila dobiće posebnu oznaku da se u njima zaista moze jesti prava pica.

U italijanskom "Službenom glasniku", navedeno je da prava "pizza napolitana" mora da bude: okrugla, prečnika do 35 cm, debljine do 0,3 cm u centru, a s rubom debljine najviše do dva centimetra. “Tekstura pice mora biti meka, elastična, lako savitljiva", navodi se u pravilima koja propisuju i kakva vrsta brašna, kvasca, paradajza i ulja mora da se koristi. Priznaju se samo tri tipa prave napolitanske pice: marinara, s bijelim lukom i origanom, margarita, s bosiljkom i sirom, mozzarella sa južnih Apenina i eksta-margarita, sa svježim paradajzom, bosiljkom i kravljom mozzarellom iz Kampanije, regiona gdje je Napulj, grad u kojem je pica i nastala. Osim toga, tijesto mora da se mijesi ručno i peče u pećima na drva, u kojima može da se postigne potrebna temperatura od 485 stepeni Celzijusa.

Južni dio Ukrajine smatra se jednim od najplodnijih dijelova svijeta, a Ukrajinu općenito zbog obilja kiše i blage klime nazivaju ‘žitnicom Europe’. Pored žita, uzgajaju se voće, povrće, šumski plodovi, gljive, krompir, kupus, grah, grašak, šećerna repa i proso, a od životinja pretežno svinje. Ukrajinska kuhinja je ukusna, ali posjeduje visok udjel masnoće i vrlo je kalorična. Pored tradicionalnih elemenata, u ukrajinskoj kuhinji se primijete i njemački, ruski, turski i poljski utjecaji.

Hljeb - sveta ukrajinska namirnica
U Ukrajini se hljeb smatra svetom hranom, upravo zbog žita od kojega je pravljen. Hljeb, žito i pšenica su utkani u ukrajinsku tradiciju i folklor. Postoje hljebovi za svaku priliku: od nacionalnih do božićnih, uskršnjih, svadbenih i sprovodnih. Tu je i stara tradicija nuđenja hljeba i soli gostu, koja svoje korijene vuče još od starih Grka. Gostima se se uz domaćinov pozdrav ‘Vitajemo’ (’dobrodošli’) iznose okrugli hljeb i so na vezenom peškiru. Soljanka, boršč i ukha & kvas i ‘horilka’, tj. votka Među klasična ukrajinska narodna jela spadaju blintsi - palačinke punjene mesom, sirom i drugim nadjevima, shashlik - ražnjići od marinirane janjetine i povrća, pirohi - prženi valjušci (mogu biti i desert ovisno o punjenju, npr. voće, mak itd.), vareniki - valjušci punjeni mesom i povrćem, deruni - palačinke od krompira, mlintsi - palačinke nadjevene svježim sirom, voćem i mesom, holubtsi - sarma s listom zelja ili vinove loze, mljevenim mesom i prosom ili rižom, kasha hrechana zi shkvarkami - heljda s usitnjenom prženom slaninom i lukom, kovbasa - kobasica, te pechenya - pečeno meso (svinjetina, janjetina, govedina, teletina i dr.). Za vrijeme Uskrsa, kao i Rusi, i Ukrajinci boje i ukrašavaju jaja, a nazivaju ih pysanki. Zastupljene su i juhe, a najslavnije su boršč, soljanka i ukha. Na ukrajinskom stolu nezaobilazne su i salate: olivie (u svijetu poznata kao ruska salata, a sadrži kuhano povrće i majonezu), vesnianji salatu (usitnjeni krastavci i paradajz začinjeni peršunom), kapustianji (salata na bazi kiselog ili svježeg usitnjenog zelja). Kao salata često se koristi i ukiseljeno povrće. Za desert Ukrajinci najčešće jedu pampushki koji su vrlo slični na našim krafnama i sirniki, koji su česti i u Poljskoj i Rusiji (prženi tijesto i skuta). Od pića vole kefir, kompot i kvas, koji su im glavna bezalkoholna pića. Ukrajinci vodku nazivaju horilka, a posebno cijene Nemiroff i Olimp. Najpoznatija piva u Ukrajini su Chernihivske, Slavutych, Rogan, Lvivske, Obolon i dr.

Američki doručak: Tipičan se američki doručak sastoji od pečenih jaja sa slaninom, begel peciva sa kremastim sirom, pahuljicama s mlijekom, palačinkama s voćem i javorovim sirupom, te se poslužuje uz čašu narandžinog soka i šoljicu kafe. Uz ovo omiljeni su i biskvitni kolačići te muffini s čokoladom.

Engleski doručak: Iako engleski doručak ima nekoliko varijanti, najčešće sadrži pržena jaja sa slaninom, kobasice i visokokalorične namirnice. Tradicionalno se uz obilan doručak poslužuje prepečeni tost s maslacem, kafa ili čaj, paradajz, gljive, te konzervirani kuhani ili zapečeni grah. Popularni „Proper breakfast” doručak je nekadašnjih engleskih težaka, a sastoji se od kuhanog krompira koji se ispeče na maslacu, te začini solju i peršunom. U istoj se tavi preprže slanina i luk, preko njih se dodaju jaja i sjeckani paradajz, sve se pokrije, pa lagano zapeče oko 3 minute. Servira se na vrućim tanjirima sa pečenim krompirom. Tzv. „Kontinentalni doručak” vrlo je skroman i jednostavan, a sastoji se od peciva, malo marmelade, maslaca i kafe. Ž

Francuski doručak: Za doručak se poslužuje topli napitak i slatko pecivo ili kolač. Popularni su: kruh baguette s maslacem i marmeladom, aromatična peciva sa začinskim biljem i svježi kroasani. Uz kroasane se poslužuje i svježe voće, tučeno slatko vrhnje i marmelada od brusnice. Kroasani se posipaju šećerom u prahu ili preljevaju rastopljenom čokoladom i medom, a crna se kafa poslužuje uz šlag. Omiljene su i šnite kruha umočene u jaja i popržene na maslacu, kod nas poznatije kao prženice.

Bečki doručak: Doručak se sastoji od peciva s maslacem ili džemom, a uz to se poslužuje svježe voće, šoljica crne ili bijele kafe. Može se poslužiti i svježi voćni sok ili kakao napitak. Osim voćnih namaza na toplo pecivo s maslacem se stavlja med ili malo cimeta.

Kroasan: Domaća izrada kroasana zahtijeva mnogo vremena i pažljivu pripremu, jer se tijesto mora slagati slojevito uz stalno premazivanje maslacem kako bi kasnije bilo prhko. Na oko 500 g brašna za dizana tijesta ide 50 g šećera, prstohvat soli, 250 g maslaca, 250 ml mlijeka i 12 g kvasca, tijesto se zamijesi, pokrije i ostavi 40 minuta da udvostruči svoj volumen. Nakon toga se razvalja u pravougaonik, premaže trećinom omekšalog maslaca, presavije tri puta, ponovno razvalja i premaže maslacem. Postupak se ponovi još jednom, tijesto se pokrije i ostavi stajati 40 minuta, zatim se razvalja, režu se oblici i motaju kroasani. Polože se na lim za pečenje i ostave stajati 30 minuta, te se peku na 200°C 15 minuta. Gotove kroasane možete preliti otopljenom čokoladom ili medom, te posuti šećerom u prahu. Želite li zamrznuti tijesto, oblikovane kroasane složite u vrećicu i pohranite u zamrzivač, a vodite računa da ih potrošite u roku 35 dana.

Historičar Jean-Robert Pit u svom djelu Francuska gastronomija ukazuje na Gale, francuske pretke, za koje je dobra hrana bila neodvojivi dio društvenog života, i tu leže korijeni francuskog gastronomskog naslijeđa. Gali su ideju svoje slobode iznosili za trpezom, na obaveznim i mnogobrojnim seoskim slavljima te razvijali običaje i ponašanje za stolom, poistovjećujući sve to sa svojim nacionalnim ponosom.

Srednjevjekovno vino i meso od pauna
Francuska danas prednjači u svijetu kvalitetom svojih vina. Razvoj vinogradarstva se prenosi s koljena na koljeno još od Srednjeg vijeka. U toj oblasti su sveštenstvo i monaški redovi imali ogroman uticaj, zahvaljujući čijem se radu na crkvenom zemljištu vinogradarstvo održalo i u vrijeme srednjovjekovnih ratova. U tom periodu, francuska kuhinja se neznatno razlikovala od ostalih evropskih kuhinja. Kuhala su se jela od od povrća, hljeb se jeo bajat kao osnovni dodatak uz gruel čorbu u koju su se, samo u posebnim prilikama, dodavali komadići slanine. Na gozbama su se služile razne vrste sireva, meso od pauna, pa čak i od labuda. Poznavaoci srednjovjekovne francuske kuhinje opisuju je kao splet raznovrsnosti i spoj suprotnosti slatkog i slanog, gorkog i blagog, posnog i pikantnog.

Renesansno uvođenje pojmova ‘gurmanstvo’ i ‘gastronomija’
Dolaskom renesanse i otkrićem novog kontinenta, u Evropu stižu nove namirnice: grah, krompir, kukuruz, koje tokom 16. a naročito 17. stoljeća u potpunosti mijenjaju navike evropske, a samim tim i francuske kuhinje. Ćuretina će skoro u potpunosti zamijeniti meso pauna na francuskom stolu. Istovremeno se uspostavljaju novi običaji i navike za stolom: koriste se viljuške, a u kući se postepeno izdvaja poseban trpezarijski prostor koji će dobiti svoj konačni oblik i svrhu u 19. stoljeću. Uvode se pojmovi gurmanstvo i gastronomija čija je glavna ideja navodno bila da se opiše uživanje u dobroj hrani i prijateljskom druženju za stolom. Iako je gurmanstvo izgledalo kao izgovor za razne poroke, crkva je pokazala prilično razumijevanje za ovaj grijeh, pa je on preživio i veoma stroge nazore reformatorske misli koja je vladala Evropom tokom 16. stoljeća.


Kralj Louis XIV kao vrhovno - voće!
Francuska kuhinja svoj najveći procvat doživljava zahvaljujući političkoj postavci apsolutističke monarhije koja je vrhunac dostigla u periodu vladavine Louisa XIV u 17. stoljeću. U to doba kuhinja je postala ogledalo piramidalnog društvenog uređenja sa kraljem kao vrhovnim voćem. Raskošna jela, djela vještih majstora kuhinje, postala su sredstvo da se uveliča vladar. Louis XIV uveo je apsolutistički dvorski pravilnik, tzv. francuski način posluge: znalo se tačno gdje ko sjedi za stolom, a sva jela su služena istovremeno. Louis XIV je daleko najzaslužniji što je gastronomija Francuzima postala stvar od najveće nacionalne vrijednosti. Okupljanje i zajednički obrok uz obavezno pravilo razgovora za stolom, postali su presudan događaj dana. Osim što su jeli, ljudi su se za stolom i dogovarali.

Hrana kao vojna strategija
I nakon revolucije 1789. godine, monarhija je imala vodeću ulogu u historiji francuske gastronomije, jer je od načina ishrane uspjela stvoriti sredstvo za iskazivanje moći ili ispoljavanje političkog uticaja. Još je Francois I 1520 g. gozbom nasred bojnog polja zadivio engleskog kralja Henryja VIII, s kojim je stupio u savez protiv svetog rimskog cara Carla V. Napoleon se također hranom dodvoravao političarima, a jednom prilikom zbog povoljnog ishoda pregovora, političar Talleyrand dvorske je kuhare pohvalio riječima: „Gospodo, čestitam! Upravo ste spasili Francusku!”. Nekoliko godina prije velike revolucije, francuski kuhar Bouvier u Parizu otvara prvi restoran nazvan Bujon, u kojem su gosti mogli da sjede za malim stolovima prekrivenim stolnjacima. U periodu revolucije, povedeni njegovim primjerom, mnogi kuhari iz plemićkih kuća ostavši bez posla ulaze u vode privatnog ugostiteljstva. Na taj način je tajna dvorskih kuhinja postala narodno dobro.

Zanimljivost: 2009. godine Francuska namjerava od UNESCO-a zatražiti da se njezina gastronomija prizna kao svjetska baština čovječanstva. Inicijativu je još 2006. g. pokrenula skupina francuskih gastronoma i kuhara, a ideju podržava i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji bez imalo skromnosti francusku gastronomiju naziva najboljom na svijetu.

Povrće, umaci i druge karakteristike francuske kuhinje
U francuskim jelima rijetko ima masti, a nikada nema zaprške. Jela se zamašćuju maslacem ili uljem, a i to se uklanja sa jela ako je masnoća prevelika. Druga karakteristika francuske kuhinje je u raznovrsnosti jela. Po svom geografskom položaju Francuska je najpotpunija cjelina u pogledu ljudske ishrane u Evropi: ima jug sa blagom mediteranskom klimom, biljem i morem, ima žitorodne ravnice, brežuljke prekrivene voćnjacima i vinogradima, velike šume sa brojnom divljači, a na sjeveru velike pašnjake zahvaljujući kojima su mlijeko i sirevi iz tih krajeva izvanrednog kvaliteta. Povrće se ne koristi samo za umake i priloge, već se jede i kao glavno jelo. Zahvaljujući tome, francuska prehrana je bogata vitaminima i vlaknima, što je od velike koristi za probavu. Još je jedna važna odlika francuske kuhinje njeno bogatstvo raznim umacima - postoji više od 3.000 patentiranih umaka u Francuskoj. Oni čine hranu bogatom i ukusnom, a također poboljšavaju probavu. S druge strane, mlijeko i mliječne proizvode teško je zapaziti na tipičnoj francuskoj trpezi. Jedina iznimka tom pravilu je poznati francuski sir. Francusko je vino pak sveprisutno, i kao sastojak u pripravci raznih jela i kao savršena pratnja obrocima. Francuska je kuhinja, dakle, prava blagodat za organizam, ali ima i neke mane. Koriste puno namirnica s visokom razinom životinjskog proteina, poput pašteta i zloglasnog, ali delikatesnog foie grasa (guščje paštete). Mogućnost trovanja hranom leži u nedovoljno svježim mekušcima, kao što su puževi (escargots) ili dagnje, osobito ako se poslužuju sirovi. Druga negativna strana francuske kuhinje je u tome što ju je vrlo teško pripremiti kod kuće. Taj delikatan posao guta vrijeme i novac za sastojke, a zahtijeva i dosta visok nivo stručnosti.

Puževi kao delicija
Posebna odlika francuske kuhinje su puževi koji su danas u samom vrhu njihovih gastronomskih delicija. U njima su prvi počeli uživati stari Rimljani, a premda nekima izazivaju gađenje na sam spomen njihova postojanja u tanjiru, za ljude koji su ih probali oni su sinonim vrhunskog gastronomskog užitka. Puževi inače spadaju u mekušce, ali za razliku od svojih srodnika kao što su sipe, lignje te hobotnice, ovi organizmi imaju nisku kalorijsku vrijednost. Naime, 100 grama puževa daje samo 67 kcal (poput jedne jabuke), a bogat su izvor proteina. Zanimljivo je da u sebi ne sadrže gotovo nikakvih ugljikohidrata ili šećera, a količina proteina ili bjelančevina istovjetna je količini sadržanoj u riba. Treba naglasiti da puževi koji se koriste u prehrani se najčešće ne skupljaju u prirodi, već se uzgajaju na farmama. Ti su puževi čuvani pod posebnim uslovima u kojima se maksimalno nastoji oponašati prirodno okruženje kako bi se dobile zdrave životinje, visokog kvaliteta i kako bi se što prirodnije razmnožavale.

Japanska kuhinja zauzima istaknuto mjesto ponajprije zbog originalnosti u pripremi, ali i zbog velike pažnje i truda koji Japanci ulažu u prezentaciju jela.

Čuli ste vjerojatno za sushi, no, znate li zaista o kakvu se jelu radi, o od koje se ribe i na koji način priprema taj jedan od najpoznatijih specijaliteta japanske kuhinje? U kulinarskom putovanju svijetom japanska kuhinja zauzima istaknuto mjesto ponajprije zbog originalnosti u pripremi, posebice plodova mora, ali i zbog velike pažnje i truda koji Japanci ulažu u prezentaciju jela, koja su često pravi užitak za oči. Koje sastojke koriste u pripremi morskih i ostalih japanskih specijaliteta, te jesu li i kod nas te ukusne i maštovito dekorirane delicije privukle brojne ljubitelje, raspitali smo se u restoranu Takenoko u Zagrebu. "Japanska kuhinja ima sve veći broj poklonika, jer je zdrava, lagana, niskokalorična, ne deblja te koristi samo najsvježije sastojke, posebice plodove mora. Zbog tih je karakteristika svjetski cijenjena, a takav trend primjetan je i u Hrvatskoj. Restoran Takenoko otvoren je u Zagrebu prije devet godina i s vremenom je stekao tako veliku publiku da su vlasnici odlučili otvoriti još jedan u Radničkoj cesti. Gosti nam dolaze iz svijeta politike, estrade, biznisa, bankarskih krugova, to su ili ljudi koji dosta putuju i susreli su se s japanskom kuhinjom ili dolaze prvi put kušati japanske specijalitete. Žene pogotovo vole japansku kuhinju, Takenoko u Kaptol centru poznat je kao restoran uvijek pun žena!“, kaže za portal Žena.hr Mario Minder, voditelj Takenoko restorana.

Savršeni mali zalogaji
„Glavna je karakteristika japanske kuhinje da je to zdrava hrana, i većinom je iz mora. Iako ljudi obično misle da je sve što se jede u Japanu samo iz mora, Japanci se hrane i drugim sastojcima, mesom, primjerice, govedinom, također i peradi. Način pripreme hrane je specifičan, primjerice, za sushi riba mora biti čista do filea, da nema nijedne kosti, ljuske, kože. Čisto meso se onda zavisno o sushiju ili sashimiju reže na poseban način, jer postoji tehnika rezanja i tehnika obrađivanja ribe, za što se koriste posebni noževi“, priča nam Mario Starman, glavni kuhar restorana Takenoko 2, koji je uz japanski restoran gotovo od samog njegova otvorenja, a bogato iskustvo stekao je vodeći uz ostalo i kuhinju zagrebačkog Bistro Esplanada.

Izvorni okusi, blagi začini
Tuna koju pripremaju u restoranu Takenoko je jadranska tuna, vrhunske kvalitete iz uzgoja „Kali tuna“, koja se izvozi za japansko tržište i za što ima poseban certifikat. I ostala riba koja se koristi potječe iz našega mora, losos je jedino iz uvoza, a iz Jadrana su i sipa, hobotnica, kozice. „U japanskoj kuhinji se koristi sve što je iz mora, od ikre, algi, morskih krastavaca do otrovnih riba koje treba precizno obraditi za jelo. Specifični su proizvodi za tu kuhinju, primjerice, dimljene, sušene ribe, koje se koriste za riblje temeljce. Kao što imamo u našoj kuhinji pileći ili povrtni temeljac, tako Japanci imaju svoj dashi, riblji temeljac koji se priprema od sušenih smeđih algi (kombu), tune ili drugih aroma. On je osnova za miso juhu, bistre juhe, uz dodatke soje, školjki, raznih riba. Može poslužiti i kao temeljac za razne umake, mesne. U tradicionalnim receptima japanske kuhinje nema maslinovog ulja, no, u novijim kuharicama, zanimljivo, i ono se sve češće spominje. Za wok se koristi kikiriki ulje, uz koje se dodaje malo sezamovog ulja. Pileći filei peku se na palminom ulju. Od začina se u japanskoj kuhinji dosta koristi limunska trava, zatim ginger, mljeven i svjež, također chili, bilo u svježem stanju ili suh,a imaju i jedan začin sličan bosiljku, samo nešto blaži. Dosta se koristi korijandar, mladi luk. Upotrebljavaju se klice, kao što su sojine, alfa, kres klice, a mogu se stavljati u salate, razna jela“, ističe M.Starman.

Talijani su veliki ljubitelji sira, a sireve proizvode od mlijeka koza, ovaca i krava. Stara tradicija izrade talijanskih sireva potiče još iz vremena Rimskog carstva, a dokazano je da je u Francuskoj postojalo samo nekoliko vrsta sireva prije dolaska Rimskih legija. Iako u Italiji postoji više od 400 vrsta sireva, samo je desetak steklo svjetsku slavu. To su parmigiano, grana padano, pecorino, gorgonzola te nezamjenjivi sirevi bez kojih bi mnogi recepti ostali pusti: mozzarella, ricotta i mascarpone. Svjetsku karijeru napravili su i taleggio, fontina i provolone, ali kod nas se rijetko pojave. Ako želite probati odličan talijanski sir, a u Italiji ste, najjednostavnije je da se držite sljedeća dva pravila: kao prvo, kupite ili probajte sir iz mjesta ili regije u kojoj se nalazite. Talijani su ponosni na svoj regionalizam i svako mjesto ima skoro pa sigurno i neki svoj sir. Drugo pravilo je slično onom koje se primjenjuje u Francuskoj: dobro pogledajte da li sir ima oznaku DOC iliti Denominazione di Origine Controllata. To je oznaka geografskog porijekla i kontroliranog kvaliteta, kao što je to u Francuskoj AOC (Appellation d’Origine Contrôlée).

Mozzarella - sir bez kojeg pizza ne može
Mozzarella je sir bijele boje, ali može varirati do blijedožute u zavisnosti od prehrane životinje od čijeg mlijeka se ovaj sir pravi. Stara, izvorna mozzarella potječe iz okolice Rima. U 15. stoljeću zvala se jednostavno mozza. Tada se radila isključivo od mlijeka vodenog bivola, a sada gotovo isključivo od kravljeg mlijeka, pogotovo one mozzarelle koje se proizvode izvan Italije. Mozzarella je relativno mekan sir sa visokim procentom vode u svom sastavu. Izvorne mozzarelle rade se u malim grudicama prečnika do 6 cm, u obliku jaja, teškim samo oko 80 do 100 g i uvijek se čuvaju u vlastitoj sirutki. Na dobroj pizzi prava mozzarella je nezamjenjiva. Po tome se lako prepozna dobar picajol (stručnjak za pravljenje pizze): ukoliko koristi mozzarellu i dobre pelate paradajze, onda je dostojan svog poziva.

Ricotta - meki, kremasti sir za punjenja
Ricotta je sir dobiven od ovčjeg, a nekad i kravljeg mlijeka. S obzirom na proces dobivanja ricotte, to je neki polu-sir, blago slatkastog okusa koji sadrži oko pet posto masnoće. Značenje imena je “ponovno kuhan” i najpoznatiji je talijanski sir koji se proizvodi od sirutke, dakle od onoga što je ostalo nakon proizvodnje sira. Zbog toga je vrlo blagog okusa, što posebno odgovara za razna punjenja. U Italiji zamjenjuje svježi kravlji sir. Ono što ostaje u ovom siru je većinom albumin. Ricotta je, kao i mascarpone u sjevernoj Italiji, nerijetko sastojak raznih deserta te se često miješa sa cimetom, šećerom i čokoladom.

Parmigiano - tvrdi, aromatični sir iz Parme
Parmesan, originalnog naziva “grana Parmigiano Reggiano”, jedan je od najpoznatijih sireva iz porodice “grana”, tvrdih sireva zrnate strukture. Vrlo često se kopira, mada je originalni najbolji iz srca Italije. To je sir koji, kao što mu ime kaže, dolazi iz Parme i pokrajine Reggio Emilia. Godine 1955. odlukom o kontroliranom porijeklu cijeloj regiji, a ne samo Parmi, dozvoljeno je ime Parmesan. Struktura “grana” sireva je zrnata i prije zrelosti. Drži se da su najbolji između aprila i juna, a vjerojatno su nastali u samostanima oko rijeke Po. U srednjem vijeku bili su cijenjeni i traženi zbog lakog čuvanja i transporta. Dobivaju na cijeni i starenjem jer okus postaje još jači. U svijetu parmesana najpoznatiji su grana Padano, grana Lodigiano te grana Bagozzo. No, već samo ime parmigiano ili parmesan postalo je sinonim za sve talijanske tvrde sireve svuda u svijetu. Ovo je omiljeni sir Moliera i Napoleona.

Gorgonzola - meki, plavi sir iz 11. stoljeća
Gorgonzola je talijanski plavi sir napravljen od kravljeg mlijeka. Može biti s maslacem ili bez, slan i neslan. Pouzdano se zna da sir gorgonzola postoji od 11. stoljeća. Dobio je ime po malom gradiću blizu Milana u kojem se nekada odmarala stoka koja se vraćala s alpskih pašnjaka i u kojem je sir prvi put napravljen 879. godine. Nije poznato kada je otkriveno da plijesan “penicillium glaucum” poboljšava kvalitet tog mekanog kravljeg sira. Gorgonzola je veoma često korišten sir u talijanskoj kuhinji i može se konzumirati na mnogo načina. Neki uživaju u rižotu s gorgonzolom, puri sa ovim sirom ili ga jednostavno jedu kao meze.

Pecorino - tvrdi sir sa Sardinije
Pecorino je ime za tvrde talijanske sireve koji se dobijaju od ovčjeg mlijeka. Samo ime pecorino znači „od ovce”. Može biti mlad, ali i stariji pa tako na jugu ima istu ulogu kao i parmesan na sjeveru. Ima ih raznih vrsta, iz raznih regija i mikroregija. Porijeklom je sa Sardinije, a zanimljivo je da se uglavnom izvozi pecorino romano, što znači „iz Rima”, premda dolazi sa Sardinije. Česti su i pecorino toscana, te siciliano i sardo koji se također ponose oznakom DOC. Vrlo je ukusan sir koji se u receptima koristi svjež, obično narendan, npr. uz raviole, a oni malo stariji pecorino sirevi najbolje pašu uz svjež kruh i neko dobro vino.

Mascarpone - trostruko kremasti sir
Mascarpone je trostruko kremasti talijanski sir nastao krajem 16. vijeka u području Italije jugoistočno od Milana. To je sir koji se rado miješa s kakaom, likerima, kafom i voćem. Poznat je jer se koristi pri pravljenju tiramisua, velikog venecijanskog specijaliteta.

Paprena kuhinja sunčanog Tunisa
Tuniška kuhinja neobična je mješavina evropske, orijentalne i pustinjske kulinarske tradicije. Za razliku od drugih kuhinja iz Sjeverne Afrike, tuniška su jela izuzetno ljuta i pikantna. Upotreba ljutih začina naslijeđe je raznih civilizacija koje su nekad vladale Tunisom: Feničana, Rimljana, Arapa, Turaka i Francuza, te domaćih Berbera. I dan-danas u Tunisu se koriste razne kašike i kuhače još iz vremena drevnih, nomadskih plemena. Zadržali su i stare glinene tanjire i zdjele sa poklopcima, u kojima i danas služe mnoga jela. Kao i u drugim zemljama na Mediteranu, i u Tunisu prevladava „sunčana kuhinja“, koja se bazira uglavnom na maslinovom ulju, začinima, paradajzu, morskoj hrani (širok izbor ribe) i mesu (ponajviše janjetini).

Harisa
Harisa je ljuti sos od crvene paprike koji se pravi od čili papričica, bijelog luka, korijandera, kumina, maslinovog ulja i paradajza, a u tuniškoj kuhinji ovaj sos konzumiraju u velikim količinama. Prema starim, bapskim pričama, muž procjenjuje koliko ga žena voli ovisno o tome koliko je ljutih paprika koristila kad mu je pripremala jelo - ako mu jelo ne bi bilo dovoljno ljuto, smatrao bi da je ženina strast prema njemu ugasla i da ga više ne voli. Međutim, kada Tunižani pripremaju hranu za strance, ljutu papriku ipak ne koriste previše, znajući da stranci uglavnom nisu navikli na tako jake okuse.

Tabil začini i svježa riba
Paradajz je osnovno povrće u Tunisu i koriste ga za sve i svašta. Tuna, jaja, masline i razne tjestenine, začinsko bilje i začini također su karakteristični za tunišku kuhinju. Riječ „tabil“ arapska je riječ koja označava specifičnu tunišku mješavinu začina i znači „začiniti“. Vjeruje se da su tabil u Tunis donijeli muslimani protjerani iz Andaluzije 1492. g., nakon pada Granade. Današnji tabil vrlo je sličan i sastoji se od bijelog luka, ljute paprike, sjemenki kumina i korijandera samljevenih i osušenih na suncu, a koristi se u pripremi jela od govedine i teletine. Zahvaljujući dugoj obali i brojnim ribarskim portama, tuniški restorani nude nevjerovatno širok spektar svježe ribe. Većinu ribe pripremaju slično kao u Dalmaciji, na gradele, posluženo kao fileti ili cijele ribe sa limunovim sokom i malo maslinovog ulja. Ribu također pripremaju u pećnici ili je isprže na ulju ili je pak pune i začine kuminom. Lignje i hobotnicu najčešće hrskavo pohuju i poslužuju uz kriške limuna, ili pak uz couscous.

Couscoussière lonci iz dva dijela
Couscous je nacionalno tuniško jelo, slično kao i u susjednim zemljama. Kuha se u posebnim loncima iz dva dijela koje na arapskom zovu „kiska:s“ , a na francuskom „couscoussière“. Meso i povrće kuhaju u donjem dijelu lonca. U gornjem dijelu kuhaju se zrna i to na pari koja dolazi iz donjeg dijela jer ovaj gornji ima rupe na dnu. Zrna na taj način poprime aromu jela koje se kuha u donjem dijelu. Najčešće koriste zrno „semolina“ (krupica ili griz). Jelo se poslužuje tako da se kuhana zrna stave na sredinu tanjira, pa se preliju mesom i povrćem, te na kraju umakom. Couscous se poslužuje u svim prilikama. Tradicionalno se jede uz janjetinu, i tada semolina mora biti dobro kuhana, a povrće (mrkva, mali bijeli kupus, bijela repa i slanutak) samo lagano obareno. Povrće mijenjaju ovisno o sezoni, pa tako koriste i mahune ili čak i bundevu.

Čorbe i slastice
Među ostala popularna tuniška jela spadaju berberska janjetina koja se kuha sa mrkvom i krompirom u glinenoj posudi, brik koji se pravi od jufke, mljevenog mesa i povrća te se slaže u male paketiće i prži u dubokom ulju; čorbe koje su vrlo slične našim čorbama, punjene paprike koje zovu felfel manchi ali koju služe sa ljutim harisa sosom, bogata juha sa bijelim lukom i slanutkom koju zovu lablabi, te mnoga druga jela. Od slatkiša, u Tunisu su najpopularnije slastice od lisnatog tijesta, poput baklave ili samse (slojevi lisnatog tijesta sa mljevenim bademima, sjemenkama sezama, pečeni u sirupu od limuna i ružine vodice).

Istočnjački rezanci: Pripremaju se od pšeničnog, krompirovog, rižinog ili sojinog brašna. Popularni prozirni rezanci se spominju i kao celofan rezanci, a prave se od mungo graha. Rižini rezanci su dugačko, tanko, bijelo pramenje koji se mogu prodavati osušeni ili svježi, a brzo se skuhaju ako su prethodno bili namočeni u vodu. Udon je japanska tjestenina proizvedena od pšeničnog brašna i soli, a somen su tanki rezanci od pšeničnog brašna koji se jedu hladni.

Kineski noodlesi: Poznati su i pod nazivom kineski vermicelli, stakleni rezanci i bai fun. Za razliku od talijanske tjestenine, ne prave se od žitarica, već od škroba dobivenog od mungo graha. Ne kuhaju se, već ih je dovoljno potopiti u vrelu vodu.

Japanski soba rezanci:
Mješavina heljdinog i pšeničnog brašna, vode i jaja, poznatija kao japanski soba noodles, popularan je dodatak orijentalnim jelima. Priprema se po mogućnosti u woku, te na sve načine na koje se i inače pripremaju rezanci, a često se jede hladna.

Njemačke spaetzle: Rade se od jaja, soli, brašna, vode ili mlijeka uz dodatak muškatnog oraščića, a za izradu specifičnog oblika tijesto se progura kroz posebno sito i najčešće se poslužuje kao prilog.

Portugalska aletria: Od slatkih deserata s tjesteninom, jedna od najpoznatijih je portugalska aletria koja se pravi od tankih rezanaca s jajima, limunom, šećerom i mlijekom. Popularne su još i slastice poput torte od rezanaca koja je začinjena bademima i slatkim likerom, te pastira kolač od makarona sa slatkom kremom od jaja.

Istarski pljukanci: Rade se od pšeničnog brašna, soli, jaja i vode na način da se umijesi glatko tijesto koje se zatim trga u komadiće. Komadići se trljaju među dlanovima, a nakon oblikovanja ih se stavlja na pobrašnjenu podlogu i suši oko 3 sata prije samog kuhanja. Tradicionalno se pljukanci poslužuju s maslinovim uljem, ovčjim sirom i gljivama.

Talijanska hrana i kuhinja općenito poput tjestenina i pizze najpopularniji su na svijetu ako je suditi prema međunarodnoj anketi koju je proveo portal Hotels.com. Istraživači su ispitali brojne svjetske putnike o tome što najčešće i najviše jedu te koja im je hrana omiljena. Pokazalo se da su pizza i jela s tjesteninom prvi izbor velike većine ljudi.

Tako je talijanska kuhinja nadmašila razvikanu francusku. Za talijansku hranu najčešće se odlučuje 21 posto ispitanika, za francusku 12 posto, a za tajlandsku oko 11 posto. Velika Britanija sa svojim ribama i krompirom, odrescima, pitom s bubrezima i roast beefom nije ušla ni u prvih 20. Najgora kuhinja i hrana na svijetu je ruska, sudeći prema spomenutoj anketi u kojoj je sudjelovalo 2.500 ljudi. Za Rusiju od njih nitko nije glasovao.