Kažu da postoji više od 350 različitih oblika tjestenine. Svaki oblik ima svoju namjenu, a mi vam donosimo neke od najzanimljivijih:

PENNE (tal. pero) - Ova je tjestenina ime dobila po sličnosti njenih vrhova s vrhom naliv pera. Obje vrste (penne rigate i penne liscie – prve su lagano izbrazdane, a druge sasvim glatke površine) se uglavnom poslužuju uz umake, a talijanske ih domaćice često znaju zapeći u pećnici.

FUSILLI (tal. puška) - Ova vrsta tjestenine je spiralnog oblika i najčešće je dugačka otprilike 4 centimetra. Zahvaljujući brojnim naborima dobro upija umake, a često se upravo ona koristi kao dodatak salatama.

VERMICELLI (tal. crvići) - Ova “gnjezdašca“ imaju jako raznoliku primjenu. Može ih se usitniti i koristiti kao dodatak za supu ili pak posluživati samostalno.

Njihove deblje kolegice TAGLIATELLE najukusnije su pak prelivene umakom od paradajza i bosiljka. Još širi rezanci PAPARDELLE koriste se u raznim kombinacijama s divljači.

SPAGETTI (tal. mala užad) – Zasigurno najpoznatija vrsta tjestenine koja čini sveukupno 90% prodane tjestenine u Italiji svoju popularnost duguju upravo tome što mogu ući u gotovo bezbroj kombinacija. Od umaka na bazi mesa i paradajza pa do kombinacija s povrćem – špageti su rješenje za sve probleme.

FARFALLE (tal. leptirići) - Ovaj veseli oblik tjestenine najprikladniji je za mesna jela s umacima, katkad se dodaje u guste supe s povrćem, a povremeno i kao sastojak hladnim salatama. Također ga možemo posluživati uz umake od ribe i morskih plodova. Kao i penne i fusilli, leptirići često dolaze u tri boje.

LASAGNE - tanke listove sušene tjestenine koje se s mesnim, sirnim ili povrtnim filom prelivene nezaobilaznim bešamelom peku u pećnici.

Često ste se pitali dok ste bili na dijeti da li će biti problem ako pojedete malo slasnih prženih krompirića, odnosno pomfrita. Od sada vas ne treba mučiti ovo pitanje, jedno istraživanje kaže da to smijete - ali ne u prevelikim količinama.

Prema istraživanju koje je objavio Univerzitet u Kaliforniji i pomfrit je sastavni dio dijete. Naime, naučnici su sastavili jelovnik za 86 gojaznih osoba i oni su ga se pridržavali tri mjeseca. Ali, jelovnik je specifičan po tome što je sadržao od pet do sedam porcija krompira sedmično. Poslije tri mjeseca svi učesnici u ovom programu prehrane su izgubili višak kilograma. Ipak, prije nego što naručite ogromnu porciju treba da znate da sve zavisi od toga kako je pomfrit pripremljen i koliko jedete.

Idealna temperatura za prženje pomfrita je između 170 i 180 Celzijevih stepeni - savjetuje nutricionista Vanderlei Marchiori, iz brazilskog udruženja sportske ishrane. Ona kaže da obratite pažnju na dim koji izlazi iz tiganja: ako ga je previše to znači da ste pregrijali jelo.

Ulje ne smije da prelazi iznad hrane. Nema smisla sipati previše ulja. Što ga više ima, krompir će ga više apsorbovati - kaže Marchiori.

Naučnici su otkrili prirodni sastojak, koji bi mogao da spriječi truljenje hrane. Uočili su supstancu koja uništava bakterije i čuva svježinu namirnica, a zove se "bizin".

Ova supstanca mogla bi da produži vijek trajanja za više godina, čak da funkcioniše i na otvorenim flašama vina i salati. "Bizin" sprečava umnožavanje ešerihije koli, salmonele i listerije. Doktor Den O' Saliven, irski biolog došao je do ovog otkrića slučajno, proučavajući koje bakterije se nalaze u ljudskim crijevima.

- Čini se da je ovo mnogo bolje rješenje od prethodnih, ništa od hranjivih materijala se ne gubi, jer dodajemo prirodan sastojak, a ne aditive - rekao je. Bizin međutim neće spriječiti voće da truli, jer se ono raspada na drugačiji način.

Nijemcima pivopije trebaju još jednom zahvaliti što su na tržište izbacili tip piva potpuno drugačiji od drugih. To je naime Rauchbier ili dimljeno pivo, koje ostavlja dojam kao da pijete pivo izravno s roštilja.

To je moćno, tamno, opako pivo snažnog okusa, namijenjeno onima među nama koji imaju širok dijapazon ukusa. Historijski izvori navode da se u potrazi za korijenima dimljenog piva (Rauchbier) valja vratiti čak 600 godina unazad i uputiti se u njemački grad Bamberg. Premda se smatra da su to najstariji sačuvani podaci o tom tipu piva, ipak je vjerojatnije da je dimljeno pivo postojalo i ranije i da se kuhalo na isti način. Okus dima u Rauchbieru potječe od sušenja, odnosno prženja proklijalog ječmenog zrnevlja. Gotovo sve pivovare služile su se ovom metodom, dok nije uveden novi način sušenja slada – bez doticaja s otvorenim plamenom.

 

Jedna od najpoznatijih žena svijeta lijepa i pametna Francuskinja markiza Pompadur znala je šta govori kada je izjavila da je šampanjac jedino vino koje ženu drži lijepom i poslije pića.

1715 – šest godina prije rođenja markize Pompadur – Dom Perinjon, slijepi redovnik benediktinske opatije Hautvajler, našao je način kako da šampanjac učini ne samo prijatnim pićem, nego i vinom najblistavije slave uopšte. Šampanjac je pjenušavo vino koje naknadnim (drugim) vrenjem u boci razvija sopstveni ugljendioksid, zaslužan za lijepu pjenu i naročiti, peckav ukus. Sve do Dom Perinjona nevolja je bila što su mrtvi kvasci ostajali u boci kao talog koji zamućuje vino i kvari mu ukus. Kada je to eliminisano, osvajački putevi šampanjca do najskrivenijih uglova Zemlje bili su otvoreni. Ime je dobio po francuskoj pokrajini Šampanji. Danas je naziv rezervisan isključivo za pjenušce tog regiona, sva druga pjenušava vina su samo pjenušava vina.

Klasični Dom Perinjonov metod je skup jer zahtijeva mnogo prostora i ljudskog rada. Svaka boca mora se svaki dan tokom nekoliko mjeseci okrenuti za neki stepen, protresti i lagano naginjati u sve uspravniji položaj, kako bi se na kraju talog od kvasca sakupio u grliću boce. Gubici zbog pucanja boca od sve jačeg pritiska ugljendioksida mogu biti veliki, a prilično vina gubi se i pri degoržaciji. To je postupak otčepljivanja boca i izlivanja taloga, kao i dosipanja ekspedicijskog likera koji će konačno formirati ukus pjenušca.

Biseri ili biser-vina dobijaju se postupkom sličnim proizvodnji pjenušaca, ali se od njih razlikuju po pritisku ugljendioksida (ispod 3,5 atmosfere pri temperaturi od 4°C za bisere, iznad za pjenušce). Za razliku od pjenušaca i bisera, koji naknadnim vrenjem oslobađaju sopstveni ugljendioksid, gaziranim vinima se on ubacuje.

Što se tiče čaša, pjenušava vina postavljaju neke zahtjeve. Za njih postoje određeni oblici, namijenjeni samo njima. Dugo je to bila plitka i široka čaša na nožici, ali se posljednjih godina od nje sve više odustaje, u korist čaša koje toliko ne ističu pjenu, već perlanje. To su čaše nalik na izduženi cvijet lale, prema vrhu nešto sužene, ili oblika izvrnutog, veoma izdužen stalak. Iako su ugljendioksid, pjena i perlanje na cijeni kod pjenušaca, za njihov kvalitet odlučujući faktor je osnovno vino.

Za širenje konzumacije najzaslužniji su, izgleda, Napoleonovi vojnici. Nekada posluživana samo u najsvečanijim prilikama, kao vrhunac doživljaja na kraju ručka ili večere, danas se nude i kao aperitiv, a u toku obroka mogu i pratiti jela kojima odgovaraju, budeći plemenita čula.

Da vina dostižu svoj vrhunac kroz godine stajanja na odgovarajućoj temperaturi zapravo je mit, jer se većina vina pravi tako da kroz godinu ili dvije pokaže svoju pravu aromu, te da se u tom vremenu posluži i popije.

Rijetke iznimke pokazuju da pravilno skladištenje i odgovarajući čepovi kroz nekoliko godina rezultiraju iznimnom kvalitetom, tvrdi svjetski poznati degustator i teoretičar o vinima, Lettie Teague. Tragovi koje vino ostavlja na čaši često su poznate kao 'vinske suze', što je zapravo odraz viskoziteta vina, odnosno količine alkohola u njemu.

Slatki deserti nadvladat će i najintenzivnije slatko vino i zato uz kolače treba izbjegavati desertna vina, ističu stručnjaci. Ako u kolaču ima voća, vino može nadražiti želudac. Ukoliko se već inzistira na vinu uz desert, najbolje je koristiti muškate s malo alkohola i sočnog okusa.

Kinezi tradicionalno ne piju vino uz svoja jela, što ne znači da se ne smije. Njihovu hranu može se kombinirati s vinima visokog stepena kiselosti i niskog postotka alkohola. Kao dva favorita stručnjaci ističu rizling i pinot noir.

 

 

Ukusni orašasti plodovi, kojima su se gostili još stari Rimljani, zdrav su i vrlo važan dodatak koji upotpunjuje okus mnogobrojnih jela. Orasi, bademi, lješnjaci, brazilski oraščići i drugi plodovi obiluju vitaminom E - “eliksirom mladosti”, omega-3 kiselinama važnim za srce, vitaminima kompleksa B, te bitnim mineralima.

Zbog visokog udjela masnoća često ih se naziva kalorijskim bombama. No njihova je glavna masnoća važna oleinska kiselina, koju sadrži i maslinovo ulje, a koja pomaže snižavanju lošeg (LDL) holesterola u krvi.

Iako se dobro slažu i sa slanim jelima, najčešće se koriste kao dodatak desertima. Tako su orasi čest sastojak kolača i voćnih salata, lješnjaci se odlično slažu s čokoladom te tijestima za torte i kolače, a bademi se mogu kombinirati s voćem i različitim slasticama. Budući da sadrže puno masnoća, orašasti plodovi brzo užegnu u toplim ili vlažnim uvjetima te postanu žućkasti. Zato ih je najbolje čuvati na hladnom, suhom i prozračnom mjestu.

Osim s čokoladom, lješnjak se odlično slaže s medom, marmeladom, te pitama od jabuka i višanja, a mljeveni lješnjaci čak mogu zamijeniti brašno u kolačima.

Pite se u narodu smatraju sirotinjskim jelima, ali u našim krajevima se i dalje najradije jedu i pripremaju. Sigurno ste za ove čuli milion puta, ali nikada niste bili sigurni šta je u njima i od čega su, pa evo malog podsjetnika:

Pita crijevara filuje se sitno narezanim ovčjim crijevima, lukom i biberom. 

Škembe pita punjena je ovčjim tripicama odnosno filekima, a naziva se i furdenjača.

No mnogi tvrde kako su i crijevara i furdenjača iznimno ukusne, a najčešće se jedu s domaćim kiselim mlijekom ili nekom jače zakiseljenom salatom. Ponudi li vam ko kapavicu, znajte da nije riječ ni o kakvoj bolesti, nego da vam nudi finu pitu punjenu kiselim mlijekom i jajima.

Sir i vino su međusobno slični: proizvodi su fermentacije, nastali od različitih sorti grožđa i sorti mlijeka. Iako se suprotnosti ponekad privlače u ljubavi, sličnosti stvaraju istinski ljubavni odnos na tanjiru.

Osnovno je pravilo da uz teška, starija ili crna vina idu teži, tvrđi i aromatični sirevi, a lagane voćne arome bijele ili ružičaste kapljice najbolje je poslužiti uz neutralnije, mlađe i kremastije sireve.

Mladi sir i med uz slatko vino - Vrlo mlade kravlje sireve s mliječnim okusom (primjerice, ricotta i mozzarella) za desert možete preliti s malo meda. Poslužite ih sa slatkim vinima kao što su desertni muškat i predikatni traminac.

Kremasti sirevi privlače kiselkasta vina - Nježni sirevi, kao što su lički škripavac i francuski brie, slagat će se s bijelim vinima nježnih mirisa - primjerice, sauvignonom bijelim. Ako je sir kremastiji (zreli cammembert), bolja su kiselkasta bijela vina kao što su graševine ili voćna crna vina s malo tanina (mlada frankovka). Uz trapist i gaudu pristaje pinot crni ili merlot.

Tef je minijaturna žitarica koja raste u Etiopiji. Sadrži velike količine kalcijuma i željeza, te fosfora, magnezijuma, cinka i osam esencijalnih aminokiselina.

Ova žitarica je odličan izvor proteina, a poznata je i da ubrzava varenje, popravlja krvnu sliku i jača imunitet. Od brašna tefa pravi se poznata inženjera – vrlo tanka vazdušasta lepinja koji Etiopljani jedu svaki dan. Tef ne sadrži gluten zbog čega se preporučuje svima koji su alergični na ovaj sastojak.