Šveđani su poznati kao veliki gurmani koji stalno traže nova iskušenja za svoja kulinarska dostignuća. Svako ko posjeti ovu zemlju u srcu Skandinavije, ostaje prijatno iznenađen visokim kvalitetom švedske hrane i restorana, u kombinaciji sa nezaboravnim ambijentom, gostoprimstvom i profesionalnom uslugom.

Osnova švedske kulinarske kulture su specijaliteti iz kvalitetnih namirnica, prije svega lososa, haringe i ostalih vrsta ribe, te divljači, šumskih plodova i gljiva. Riba i meso su oduvijek igrali presudnu ulogu u prehrani Šveđana. Nedostatak svježeg povrća i drugih namirnica tokom dugih polarnih zima morao je da se odrazi i na tradicionalne recepture. Ali, blagotvorno okruženje mora uticalo je da najveći nacionalni specijalitet ove zemlje budu školjke, posebno ostrige, za čiji je specifičan ukus najviše zaslužno sazrijevanje u hladnoj vodi.

Uz ribolov je u Švedskoj duga i tradicija lova, pa se, kao najzastupljenija, u kulinarstvu tamo često javljaju i jela od mesa jelena i losa. Veoma su cijenjeni, traženi i prisutni i džemovi od šumskog voća, posebno brusnice, koji se dodaju teškim jelima od mesa, kako zbog izvrsnog ukusa, tako i zbog digestivnih svojstava.

Nešto ekskluzivniji je džem od barske kupine, kao jedan od neizostavnih delikatesa na koktelima dodjele Nobelovih nagrada.

Tipičan švedski hljeb se zove knekebrot, a kao desert su česte palačinke, crni puding, pite od jabuka, brusnice ili borovnice, ili mafini i musli. Kao piće, neprevaziđeno je mlijeko, pa je Švedska broj jedan u njegovoj potrošnji na cijelom svijetu, a vrlo blizu su mu i kiselo mlijeko ili jogurt. Šveđani veoma cijene i dobru kafu, dok je među alkoholnim pićima kod njih najzastupljenije kuhano vino ili glog, uz nezaobilaznu kraljicu svih hedonističkih svetkovina na sjeveru Evrope - "Absolut" votku.

Za osobu dobrih manira Šveđani će vas smatrati samo ako pojedete sve što ste stavili u tanjir, a među razlozima za to su svakako njihova skromnost i štedljivost. Ipak, šta god da odaberete iz bogate ponude švedskog jelovnika, svi će vam odmah poželjeti "smaklig maltid" ili "prijatno".

Kada bismo htjeli najkraće da opišemo grčku kuhinju, mogli bismo reći da je to tipična mediteranska kuhinja. Maslinovo ulje je, svakako, sastojak od krucijalnog značaja za identitet ove kuhinje i specifičan ukus njenih jela.

Jeste li znali da Grci godišnje troše i po 26 litara maslinovog ulja po glavi stanovnika?! Što se tiče mesa, ima i toga. U tradicionalnim receptima će se prije opredijeliti za kozije i ovčije, pa i za goveđe, i to na roštilju ili, kakvog li iznenađenja, na maslinovom ulju, dok je u posljednje vrijeme sve veća zastupljenost svinjetine i piletine. U ovom dijelu priče mora se spomenuti gyros, meso pečeno na vertikalnom rotirajućem koplju, i souvlaki. Ne dajte da vas ovo drugo svojim zvučnim imenom zbuni: ti komadići mesa i povrća nanizani na tanku žicu i pečeni na roštilju nisu ništa drugo do, nama već dobro poznati, ražnjići.

Brojni su i specijaliteti od ribe i drugih plodova mora. Vodeće mjesto u hijerarhiji povrća, kao i u brojnim svjetskim kuhinjama, i ovdje pripada paradajzu i krompiru. Odmah iza njih su i grah, grašak, luk i, naravno, patlidžan. Kažem „naravno“ jer mora da ste čuli za poznato jelo moussaka koje se od njega pravi. Povrće se koristi za spremanje raznih variva, salata ili nadjeva za lisnata tijesta, mada se ovi nadjevi često prave i od mesa ili sira. Postoji nekoliko, za Grčku, karakterističnih vrsta sireva: Feta, polu-tvrdi, bijeli sir koji se pravi i od kravljeg mlijeka, za razliku od Kasseri (tvrd, žuti) i Mizithra (mekan, bijeli) koji se prave samo od kozijeg ili ovčijeg mlijeka.

Brojni su kolači od lisnatog tijesta kao baklava, sa filom od oraha i šećernog sirupa ili galaktoboureko punjen gustom smjesom od mlijeka i žumanaca; pa opet neke, sad slatke, pite kao milopita (sa jabukama), karidopita (sa orasima), vassilopita (tradicionalni novogodišnji kolač)...

Marokanska kuhinja je jedna od najrafiniranijih u sjevernoj Africi. Biti gost u marokanskoj kući izuzetan je doživljaj. Kako zbog ambijenta neobičnih unutarnjih dvorišta, u koja se stiže kroz prelijepe bijele hodnike, kojima se širi miris jasmina i žubor vode sa fontana, te atmosfere salona čiji su zidovi u boljim kućama prekriveni mozaicima, sa motivima arabeski, najrazličitijih boja.

Objed najčešće počinje nekom vrstom slane torte filovane piletinom ili guščijim mesom zvane pastilja, za kojom se poput "voza" nižu različita jela začinjena bogatim spektrom začina i nevjerovatnih aroma: jela od ribe začinjena korijanderom, pa tajin-jelo koje je dobilo naziv po poslužavniku u kojem se služi a koje je mješavina raznog povrća, zatim meshui-ovčetina na ražnju, pa kuskus i vazdušaste mekinje od žita kuhane na pari sa prelivom od mesa i povrća... Poslije duže, obavezne pauze dobićete kao desert voće ili slatki kuskus.

Svaki ručak završava se veoma jakim čajem od nane koji pomaže varenju ili preslatkim čajem od badema koji se toliko puta pretače iz fildžana u fildžan da se na kraju, kada se sipa u staklenu čašu, na površini čaja stvori bogata pjena. Marokanska kuhinja je raznolika u različitim oblastima zemlje.

Turci se mogu pohvaliti kulinarskom tradicijom kakva se rijetko sreće. U nekim jelima koja su i danas popularna sladili su se još prije 700 godina. Halva i jelo od riže za vjenčanja tipični su primjeri. A da ne spominjemo burek. Za Otomanskog carstva tzv. dvorska kuhinja dovela je do specijalizacije koja je ostavila upečatljiv trag na modernom kulinarstvu. Osim toga, za svaki kulinarski 'sektor' Turci imaju posebna imena i specijaliste: tokmaci označavaju sve prženo, kaftaci su mesne okruglice, barrekci su jela od tjestenine (odatle riječ burek), a jela od riže su pilavci. U Turskoj srećemo bogatstvo voća i povrća te ribe i mesa. Uzrok tome su blizina mora i plodna zemlja. Primjerice, uz Crno more, gdje ribarstvo donosi značajne prihode, rastu skoro sve poznate vrste vrtnog povrća te čaj i duhan. Mediteransko područje specijaliziralo se pak za citruse, banane, rajčice, papriku i drugo povrće te pamuk, Anadolija je stočarsko područje. Ovakva raznovrsnost diljem zemlje dala je bogatu kulinarsku tradiciju.

Tajlandska je kuhinja jedna od najegzotičnijih na svijetu. Poznata je po brojnim namirnicama i začinima koji se koriste za pripremu jela. Tajland mnogi smatraju najegzotičnijom zemljom jugoistočne Azije.

Njegova kuhinja zasigurno zaslužuje isti kompliment i uvrštava se među najbolje kuhinje svijeta. Tajlanđani su kombiniranje namirnica i začina pretvorili u umjetnost i po tome su nadaleko poznati. U tajlandskoj se kuhinji mogu primijetiti utjecaji okolnih zemalja. Utjecaj Kine primjećuje se u supama od riže, tjestenine i slatko-kiselim jelima. Indija, Malezija i Indonezija ostavili su svoj pečat u upotrebi raznih karija i kokosovog mlijeka. Riža je ipak namirnica broj jedan tajlandske kuhinje, a varijacije njene pripreme su bezbrojne. Služi se kuhana, pržena, kao dodatak ili glavno jelo u gotovo svakom obroku.

Tajlanđani su specifični po tome što nemaju tačno određeno vrijeme za obroke, već jedu onda kad osjete glad. Poznati su i po svom pristupu hrani jer se prema njoj ponašaju s velikom dozom poštovanja i obožavanja.

Večera se smatra glavnim obrokom i zbog toga je pripremljena s posebnom pažnjom. Uvertira u obilan i ukusan obrok su razna predjela. To mogu biti prepečeni hljeb s bijelim lukom i ribom, riblje lopatice, razne košarice od tijesta i mesa… Nakon predjela na red dolaze supe. One često nisu predjelo, a svojom bojom, okusom i zasitnošću zamjenjuju glavno jelo. Tajlanđani se kod pripreme hrane drže mantre - ko ne jede očima, neće jesti ni zubima, te zbog toga posebnu pažnju pridaju vizualnom dojmu hrane. Neke od poznatijih supa tajlandske kuhinje su: supa od piletine u kokosovom mlijeku, krem supe s jajima, supe s račićima i limetama…

Tajlandska kuhinja obiluje i morskim plodovima koji se pripremaju samo kratkim prženjem. Sastavni dio glavnog obroka je meso i to piletina ili svinjetina. Na kraju svakog obroka poslužuju se deserti, npr. voćne salate. Tajlanđani su poznati i po svojim slatkišima koji su toliko slatki da ih rijetko ko osim njih može jesti.

U studiji nedavno provedenoj u Grčkoj na 22.000 stanovnika, prehrana je bila ocijenjena prema usklađenosti prehrambenih navika s tradicionalnim grčkim stilom mediteranske prehrane. U 4 godine trajanja studije, utvrđeno je da ljudi koji uglavnom slijede tradicionalnu prehranu imaju manju vjerojatnost da će umrijeti od srčane bolesti i karcinoma te imaju veću vjerojatnost zaštite od srčanih bolesti i karcinoma.

Namirnica broj jedan je krompir. Najčešće se sprema kao pomfrit, nešto deblji od našeg, i služi se uz poseban majonez malo čudnog, kiselkastog ukusa.

Belgija je poznata i po finim jelima od mesa raznih vrsta – svinjetine, govedine, teletine, piletine, divljači… Uz njih se obavezno služi svježe povrće, kojeg tamo ima u izobilju. Odatle potiče endevija, od koje se priprema topla ili hladna salata. Kako se u jela često miješaju maslac i pavlaka, pretežno su kalorična. Suhi začini se koriste u izobilju, naročito cimet, đumbir, biber, šafran, lovor, muškatni orah, a manje svježe začinsko bilje poput gorkastog estragona, majčine dušice, žalfije, peršuna i vlašca. Prevladavaju slatko-kiseli i slatko-slani ukusi.

Pivo je definitivno najomiljenije piće – prave ga u 350 varjanti – a ponegdje se proizvodi po recepturama starima i po nekoliko vijekova. Specifičnog je ukusa, boje ćilibara i blage arome. Ujedno je i glavni dodatak gotovo svim jelima, pa mu ukus možete osjetiti u čorbama, kao i u specijalitetima od mesa i plodova mora.